Tropar Sv.Kseniji /4.glas/
Uzela si na sebe krst bezdomnog bogotraziteljstva
Nisi se plasila dubokog bola i nemastine, niti onih sto ti se rugase
Jer si poznala ljubav Hristovu
I sada nasladjujuci se ovom ljubavlju na nebesima
Ksenija Blazena i bozanski mudra
Moli za spasenje dusa nasih
Jedini pisani trag o zivotu Blazene Ksenije je epitaf na njenom grobnom mjestu:
OVDJE SE ODMARA TIJELO SLUSKINJE BOZIJE KSENIJE GRIGORIJEVNE, ZENE PUKOVNIKA ANDREJA FJODOROVICA PETROVA. POJCA PRIDVORSKOG HORA. OSTAVSI UDOVICA U SVOJOJ 26 GODINI, KAO BEZDOMNI HODOCASNIK ZIVLJASE SLEDE]IH 45 GODINA I UPOKOJI SE U 71 GODINI ZEMNOGA ZIVOTA. BIJASE POZNATA POD IMENOM ANDREJ FJODOROVIC. NEKA SE SVI KOJI ME ZNADOSE MOLE ZA SPASENJE MOJE DUSE I TAKO NADJU SPASENJE I ZA SEBE. AMIN.
Niko ne zna ko je napisao ove rijeci, ali su one sve sto znamo o zemnom zivotu Blazene Ksenije: zivjela je u vrijeme vladavine Carica Jelisavete Petrovne i Katarine II i bila je udata za pukovnika Andreja Fjodorovica Petrova, pojca pridvorskog hora, Uslijed nedostatka pisanih tragova u istorijskim zapisima toga vremena, mozemo pretpostaviti da nije bila aristokratskog porijekla.
Ksenija je u djetinjstvu i mladosti vodila obican, cak lagodan zivot. Nakon udaje zivjela je u srecnom braku, potpuno posvecena i odana svome muzu, koji je zivio ovosvjetskim zivotom. Takav zivot je na kraju nesrecno skoncao: tokom jedne zabave Andrej, iako mlad i dobrog zdravlja, iznenada je preminuo od pijanstva. Smrt voljenog muza u potpunosti je uzdrmala Ksenijin zivot. Imala je 26 godina i nije imala djece.
Uslijed dubokog bola Ksenija je shvatila svu prolaznost i nistavnost ovoga zivota, i svim svojim srcem se predala Bogu, molitveno istuci Njegovu zastitu. Ovozemaljska prolazna i propadljiva dobra nisu joj vise predstavljala bilo kakvu vrijednost. Kucu koju je imala poklonila je svojoj dragoj prijateljici Paraskevi Antonovoj, pod uslovom da ona uvijek pruzi utociste siromasima koji nisu imali gdje da zanoce. Svu preostalu imovinu, bukvalno sve sto posjedovase, Ksenija razdade potrebitima. Srodnici i prijatelji su pomislili da je uslijed neopisivog bola Ksenija poremetila umom. Na kraju su od advokata zaduzenih da sprovedu testament njenoga muza zahtijevali da Kseniju sprijece u namjeri da razda svu naslijedjenu imovinu, pravdajuci svoj zahtjev ociglednom neuracunljivoscu Ksenije, nastalom kao posledica soka uslijed muzevljeve smrti. Advokati su pozvali Kseniju, i nakon dugog i pazljivog razgovora i ispitivanja utvrdili da je potpuno zdrava i svjesna svojih postupaka, te da ima svako pravo da po svojoj volji raspolaze naslijedjenom imovonom. Mnogi nisu mogli da razumiju da je nesreca kroz koju je Ksenija prolazila bila samo spoljasnji povod za ovakve postupke i da se, shvativsi da su materijalna bogatstva prepreka istinskoj sreci u Bogu, Ksenija duhovno rodila.
Iznenada je napustila Petersburg i nije se vracala narednih 8 godina. Smatra se da je te godine provela u nekom usamljenom manastiru predajuci se, zajedno sa sestrinstvom manastira, asketskom podvigu i uzrastajuci u duhovnom zivotu kroz molitvu i savjete starca. Tu je Blazena osjetila priziv na jos veci podvig ushodjenja ka duhovnom savrsenstvu, podvig jurodstva Hrista radi (1 Kor. 4,10). Odlucila je da se vrati u Petersburg i da ovaj preteski podvig iznese tamo gdje joj je duboki bol otvorio duhovni vid. Obukla vojnicku bluzu svog voljenog muza i otpocela bezdomni zivot ispunjen molitvom. Trazila je da je svi zovu muzevljevim imenom, Andrej, jer „Ksenija je umrla" a ne njen muz za cije se spasenje duse neprestano molila. Ksenija je tako na sebe preuzela ne samo teret sopstvenog nesavrsenstva, vec i neispovjedjene grijehove svoga pokojnog muza, placuci zbog njegovog odlaska iz ovoga svijeta bez Svete Pricesti.
Kseniju su obicno vidjali kako luta najsiromasnijim dijelom Peters-burga, poznatim kao Petersburska Strana. Najcesce je bila u blizini crkve Sv. Apostola Mateja, gdje su oni najsiromasniji zivjeli u dotrajalim kucama. U pocetku su ljudi mislili da je ova u dronjke obucena zena kakva bezazlena prosjakinja. Cesto je trpjela uvrede od ulicnih kavgadzija. Krotko i ponizno Ksenija trpljase sva ponizenja, imajuci pred sobom lik Onoga koji je najveci medju nevinim stradalnicima, Gospoda Isusa Hrista, koji je bez roptanja saslusao sve optuzbe, podnio sva mucenja, i kroz uzasne patnje na kraju bio i raspet. Podrazavajuci Njegov primjer Blazena je podnosila sve patnje krotko i bez rijeci, oprastajuci „duznicima svojim" i ponavljajuci poslednju molitvu Raspetoga Gospoda: „Gospode oprosti im , jer ne znaju sta cine" . Samo jednom su je gradjani Petersburske strane vidjeli u pravednome gnijevu. Ulicni derani su vidjevsi siroticu kao i uvijek, poceli da je ismijavaju. Blazena je cutke podosila sve uvrede. Ovaj put se zli djecaci nisu zaustavili samo na rijecima. Vidjevsi da Blazena ne odgovara na njihove uvrede, pocese je gadjati kamenicama i blatom sa ulice. Na kraju je popustilo strpljenje Blazene i sa stapom u ruci ona krenu ka deranima. Stanavnici Petersburske Strane su se toliko zaplasili vidjevsi Blazenu u takvome stanju da su se pobrinuli da se tako sto vise ne ponovi.
Vremenom su ljudi shvatili da Ksenija nije samo sirota prosjakinja, vec da se iza krotkog i napacenog lica Blazene obucene u rite, krije nesto posebno. Poceli su je pozivati u svoje kuce i nuditi toplom odjecom, ne bi li je sacuvali tokom surovih Petersburskih zima, a poneki joj davase i milostinju. Blazena nikada nije prihvatala odjecu, iako je nedovoljno obucena trpjela strahovitu hladnocu, vec bi samo uzimala male, bakarne kopejke koje su zvali „kralj na konju", jer je na njima bio utisnut lik konjanika (bio je to u stvari Sveti Georgije). Novcice Blazena nije zadrzavala kod sebe, vec bi ih prvom prilikom dijelila petersburskoj sirotinji, ponekad im se obracajuci prorockim rijecima. Jednom tako Blazena na ulici srete neku poboznu zenu. Dajuci joj novcic od 5 kopejki rece: Uzmi ovaj petoparac. Na njemu je kralj na konju. On ce je ugasiti!. Zena pobozno uze novcic i citavim putem ka kuci razmisljase o znacenju ovih cudnih rijeci. No, tek sto zakoraci u ulicu u kojoj stanovase, vidje svoju kucu u plamenu. Dotrcala je do kuce i vidjela da su ljudi vec ugasili skoro svu vatru. Tada je razumjela sta joj je Blazena predskazala onim nerazumljivim rijecima.
Bog je Blazenoj darovao dar prozorljivosti. Mogla je da predvidi buduce dogadjaje kao da su se odvijali tu, pred njenim ocima i da prozire u srca i misli ljudi koje bi srela.
Jednom je Blazena iznenada dosla u kucu Paraskeve Antonove koju joj je poklonila po smrti svoga muza. Ulazeci, prodorno pogleda Antonovu i rece: „Ti ovdje mirno sjedis i prisivas dugmad, a ne znas da ti je Bog podario sina. Odmah idi na Smolensko groblje." Znajuci Ksenijin bogougodni zivot i znajuci da prazne rijeci ne prelaze preko njenih usana, Antonova nije ispitivala znacenje ovih cudnih rijeci, vec je duboko vjerovala da ce se nesto neobicno dogoditi, te se odmah zurno uputila ka Smolenskom groblju. U jednoj od ulica Vasiljevskog Ostrva, u blizini groblja, Antonova je vidjela mnostvo ljudi okupljenih oko kocije. Prisla im je pokusavajuci da dozna sta se dogodilo. Rekose joj da je kocijas naletio na trudnu zenu, koja se uslijed udara porodila na samoj ulici i odmah potom umrla. Sazaljevajuci nevino dijete, Antonova ga uze u svoj dom. Svi napori petersburske policije da otkrije identitet majke i sazna gdje zivi otac ili srodnici malenog sirocica pokazase se uzaludnim, te dijete ostade da zivi sa Antonovom. Ona se njezno starala o djecaku, podizuci ga sa ljubavlju, kao da je njen rodjeni sin. Kasnije je djecak postao znacajan cinovnik, i sa puno ljubavi se brinuo o svojoj pomajci. Takodje se sa poboznoscu sjecao Sluskinje Bozije Ksenije, koja je iskreno voljela njegovu pomajku i koja se na tako cudesan nacin umijesala u njegovu sudbinu.
Medju prijateljicama Blazene Ksenije bila je i udovica gospodja Golubjeva, koja je zivjela sa svojom sedamnaestogodisnjom cerkom. Ksenija je narocito voljela ovu tihu djevojku zbog njene dobrodusnosti i krotkog i blagog karaktera. Jednom Ksenija dodje u njihovu kucu i Golubjevljeve je, kao i obicno, sa radoscu primise i djevojka poce da sprema kafu. „Ljepotice moja", rece Ksenija gledajuci u djevojku, „dok ti ovdje spremas kafu, tvoj muz sahranjuje njegovu zenu u Okti. Idi brzo tamo." Djevojka je bila iznenadjena. „Moj muz? Ali ja nisam udata... i jos...sahranjuje svoju zenu." „Brzo da ides tamo", ponovi strogo Ksenija prekidajuci dalja pitanja i ostavljajuci bez objasnjenja zaprepascene zene. Znajuci da Blazena ne govori prazne rijeci Golubjevljeve su bez pogovora poslusale njen savjet i odmah krenule ka Okti. Na samom ulasku u grad prikljucile su se pogrebnoj povorci koja je upravo kretala put groblja. Od ozaloscenih ljudi saznadose da sahranjuju mladu zenu lokalnog doktora koja je umrla prilikom porodjaja. Nakon Svete Liturgije i opijela, uz plac i suze mladu zenu sahranise na oktanskom groblju. Nakon sahrane ljudi su se polako poceli razilaziti. Probijajuci se kroz guzvu Golubjevljeve se slucajno nadjose pored nesrecnog udovca, koji je klececi jecao nad svjezom humkom. U tom trenutku je iznenada izgubio svijest i pao ispred njih. Golubjevljeve mu pomogose da povrati svijest i njezno ga tjesise. Nakon svega, postadose prijatelji, i mlada Golubjeva se na kraju udade za doktora.
Boziji dar prozorljivosti se izabranima ne daje samo da bi prorokovali dobre vijesti. Nerijetko Sveti, obdareni ovim darom, proricu nadolazece bolesti ili smrt, kako ljude ove nedace ne bi zatekle nepripremljene. Jednom je tako Blazena nenajavljena posjetila gospodju Krapivinu (krapina - kopriva) koja je toga dana primala goste. Svi su je sa radoscu docekali i lijepo ugostili. Ksenija je kratko razgovarala sa svima i ubrzo potom ustala zahvalivsi se na gostoprimstvu. Izlazeci iz kuce Ksenija se najednom obrati Krapivinoj govoreci: „Ovdje je kopriva sada zelena, ali ce uskoro uvenuti." Nije nam znano da li je Krapivina razumjela ove rijeci, ali ostali gosti nisu tome pridavali bilo kakav znacaj. Utoliko su se vise zaprepastili kada se Krapivina, iako mlada i dobroga zdravlja, uskoro razboljela i umrla. Tada svi razumjese da su cudesne rijeci Blazene predskazale smrt Krapivine.
Gradjani Petersburga su Kseniju vremenom zavoljeli, uvidjevsi uzvisenost podviga i cistocu duse Blazene, koja je prezrela sve zemaljsko zarad Carstva Nebeskoga. Uvjerivsi se u dar prozorljivosti kojim je Blazena bila obdarena i gledajuci njen prosti i krotki zivot, ljudi su shvatili da pred sobom imaju zivi primjer jurodivosti Hrista radi. Ljudi su smatrali ulazak Blazene u ciju kucu kao narociti znak i blagoslov, a majke su se radovale kada bi, zastavsi, poljubila njihovu djecicu. Naime, primjetile su da kada bi Blazena pomilovala ili poljubila neko bolesno dijete, bolest bi se brzo povlacila i dijete bi uskoro potpuno ozdravilo. Zato su se roditelji utrkivali da postave dijete pred Blazenu kada bi je vidjeli na ulici, jer su cista srca smatrali da ako ih Ksenija pogladi ili poljubi, djeca nece biti bolesna. Kocijasi su molili Blazenu da je barem malo prevezu kocijom, jer bi nakon toga veoma brzo zaradili novca koliko za cijeli dan rada. Trgovci su nastojali da joj nesto poklone, jer se pokazalo da bi im se u tom slucaju promet osjetno povecao. Ljudi su tako prihvatili da je njeno cudno ponasanje bilo znak narocite blagodati Bozije.
Dva dana pred praznik Rozdestva Hristovog 1761. godine vidjeli su Kseniju kako uznemireno trci snijegom zavejanim ulicama vicuci: „Pecite palacinke! Pecite palacinke! Uskoro ce cijela Rusija peci palacinke." Iako su svi znali da je drevni ruski obicaj nalagao da se u znak sjecanja na umrle peku palacinke, niko nije mogao da pronikne u znacenje ovih neobicnih rijeci. Dan kasnije je Carica Jelisaveta Petrovna iznenada umrla. Tada su svi razumjeli prorocke rijeci Blazene.
Nekoliko dana prije ubistva Carevica Jovana VI (Antonovica, pra-praunuka Cara Alekseja Mihajlovica), koji je, mada jos maloljetan proglasen za Cara, Blazena je jadikovala: „Krv, krv, krv!"
S vremena na vrijeme Ksenija bi posjetila prijatelje ili poznanike, i usred razgovora bi ucutala, kao da je slusala neki unutrasnji glas u sebi a ne rijeci svojih domacina. Tada bi naglo, bez rijeci ustajala, zurno se uputivsi nekuda. Ako bi je neko upitao zasto odlazi i gdje se uputila, Blazena bi, mahnuvsi stapom kroz vazduh u zurbi rekla: „Moram da pozurim. Ljudi me tamo trebaju."
Ksenija ne posjedovase nista osim raspadnute odjece na sebi, te su se mnogi nudili da je opskrbe svime potrebnim za zivot. Blazena bi, odvracajuci ih, samo kratko odgovorila: „Ja sve imam." Kada bi usla u dom nekoga poznanika, radosno bi uzviknula: „Evo mene i svega mojega!" Kada se odjeca njenog upokojenog muza od dotrajalosti raspala, obukla se u jos jadniju odecu, otanjalu i iscijepanu, a na nogama je imala izbusene cipele bez carapa. Tokom zime koja je u Petersburgu posebno ostra, nije oblacila topliju odjecu i napaceno tijelo je izlagala nesnosnom mrazu.
Dugo niko nije znao gdje Blazena provodi noci. Nisu se samo stanovnici Petersburga cudili kako prezivljava surove petersburske noci, vec je i policija znatizeljno ispitivala gdje Ksenija odlazi nocu. Otkrili su da nejaka i cutljiva zena provodi noci na otvorenom, obicno u polju van grada, moleci se i praveci poklone u sva cetri pravca, i to ne mareci kakvo je vrijeme. Pravo je cudo Bozije kako je prezivjela surove petersburske zime zivjeci napolju.
Ponekad bi Blazena noci provodila i na drugi nacin. Pri samom kraju zivota Blazene, 1794 godine, pocela je gradnja nove crkve na Smolenskom groblju. Radnici koji su radili na crkvi primjecivase da neko krisom, sa prvim sumrakom, uzima cigle odlozene na gradilistu, i odnosi ih do samog vrha nove konstrukcije, upravo do onog mjesta gdje bi se sutradan radovi nastavljali. Zapanjeni radnici odlucise da otkriju ko je njihov neumorni pomagac na ovom bogougodnom poslu. Postavili su nocnog cuvara i otkrili da je to Sluskinja Bozija Ksenija.
Govoreci o Blazenoj Kseniji jedan pisac je udivljeno napisao: „Ona ili posjedovase neku natprirodnu snagu ili je u sebi tako snazno raspalila plamen duhovne vatre, onu zestoku i nepokolebljivu vjeru sa kojom i nemoguce postaje moguce. Medjutim, imajuci pred sobom primjere velikih Svetitelja Bozijih, koji svojom vjerom ucinise bezbrojna i prekrasna cuda neshvatljiva ljudskom umu, vidimo da asketski podvizi Blazene nisu nesto nemoguce ljudima sa dubokom i cvrstom vjerom. Ksenija je zaista u sebi nosila onu vjeru kojom je sve moguce ciniti." Njena dusa, iako jos u trosnom tijelu, uzdizala se iznad ovoga svijeta prebivajuci u zivoj i licnoj zajednici sa Bogom. Blazena Ksenija je uvijek i svuda priticala u pomoc svim potrebitima. Tokom dana je ova bezdomna bogotraziteljka hodala ulicama Petersburga, lica koje je sijalo blagoscu i krotoscu i otslikavalo njenu preobrazenu dusu punu topline i ljubavi. Nocu, po kisi i snijegu, odlazila je u polje i kolenopreklono stupala u molitvenu zajednicu sa zivim Bogom. Na koncu, Kseniju nisu vise vidjali kako hodi ulicama Petersburga ili kako se moli u polju, sa licem koje je nekom natprirodnom snagom blistalo medju siromasnim kucicama parohije Svetog Apostola Mateja. Bog je pozvao svoju sluskinju da se odmori od borbi i podviga i uzeo je Sebi. Ksenija je bila jedna od onih svijeca koje Bog raspaljuje na zemnji s vremena na vrijeme, kako bi osvijetlio uzani put spasenja vjernima, kao sto sam Spasitelj nas rece: "Uska su vrata i uzan put koji u zivot vodi i malo je onih koji ga nalaze."(Mt. 7, 14).
Blazena Ksenija se predstavila krajem 18 vijeka, i tacan datum na koji se upokojila nije nam poznat. Sahranjena je na Smolenskom groblju u Petersburgu, u blizini one nove crkve, ciju je gradnju, iako stara i nemocna, predano pomagala.
Hodocasca na njen grob pocese ubrzo po njenoj smrti. Blazena Ksenija se cesto javljala i priticala u pomoc svima koji su je sa vjerom prizivali i poznata su mnoga cuda koja sotvori.
Nikolaj Selivanovic Golovin, cinovnik iz Grodnog, cesto je dozivljavao neprijatnosti na poslu. Otisao je u Petersburg da dovede stvari u red, ali su se one jos vise iskomplikovale. Golovin je bio veoma siromasan i izdrzavao je svoju staru majku i dvije sestre. Setao je ulicama Petersburga i u ocajanju, iako bijase vjerujuci, u njegovu dusu se uvukla pomisao da se baci u Nevu i tako izvrsi samoubistvo. U tom momentu ispred njega se pojavila neka nepoznata zena, koja ga je iznenadila svojom pojavom i podsjetila na siromasnu monahinju. „Nemoj da tugujes. Podji na Smolensko groblje i odsluzi pomen Kseniji, i sve ce biti u redu", rece Golovinu. Poslije ovih rijeci nepoznata zena je postala nevidljiva. Golovin je poslusao njen savjet i njegovi poslovi su se potom sredili na najbolji moguci nacin.
Car Aleksandar III , u vrijeme dok je bio prestolonaslednik, oboli od teske vrste tifusa. Velika Vojvotkinja Marija Fjodorovna veoma se uplasila zbog bolesti svoga muza. Jedan od slugu, vidjevsi je u hodniku, ispricao joj je kako Blazena Ksenija pritice u pomoc bolesnima, te da je i on izlijecen od bolesti molitvama pravednice. Dao joj pijesak sa njenog groba, koji je Vojvotkinja polozila pod jastuk bolesnika. Iste veceri, dok je sjedila kod uzglavlja bolesnoga muza, imala je vidjenje Blazene Ksenije koja joj je rekla da ce se bolesnik oporaviti i da ce se u njihovoj porodici roditi cerka. Predskazanje Blazene se u potpunosti ispunilo. Ne samo da je Car Aleksandar ubrzo ozdravio, vec su nedugo potom dobili cerku.
Neki covjek iz Petersburga dosao je u posjetu svojoj rodjaki, zemljoposjednici iz Pskovske gubernije i ispricao joj koliko se Blazena Ksenija postuje u glavnome gradu. Pod uticajem njegove price pobozna zena se pred spavanje pomolila za pokoj duse Blazene. Te noci usnula je kako Ksenija hodi oko njene kuce i posipa je vodom. Ujutro se ambar sa sijenom zapalio, ali se vatra nije prosirila na kucu, iako je to bilo skoro nemoguce.
Udovica jednog pukovnika dosla je u Petersburg da prijavi svoja dva sina u prestizni Kadetski Korpus. Medjutim, u tome nikako nije uspijevala. Novac koji je pozajmila za put vec je bio potrosen i udovica je gorko placuci hodala ulicama Petersburga. Iznenada prisla joj je neka prosta zena i rekla: „Odsluzi parastos Kseniji, ona pomaze u nevolji." „Ko je ta Ksenija," pitala je nesrecna udovica. „Ko trazi naci ce", odgovorila je prosta zena i brzo se izgubila. I zaista, udovica je lako saznala ko je Ksenija i odsluzila joj pomen na Smolenskom groblju. Neocekivano brzo poslije toga, dobila je vijesti da su njena oba sina primljena u Kadetski Korpus.
Sabor Ruske Zagranicne Crkve je 1978. godine pribrojao broju Svetih Blazenu Kseniju Petersbursku, jurodivu Hrista radi. Njen spomen proslavlja se 6. februara (24. januara po crkvenom kalendaru)
E P I L O G
Skit Blazene Ksenije u Kaliforniji
Bratstvo Sv. Germana Aljaskanskog, koje su po blagoslovu Sv. Jovana (Maksimovica) osnovali Gleb (kasnije o. German) Podmosenski i Judzin (o. Serafim) Rouz, kupuje 1979 godine parce zemlje na samo 12 kilometara od njihovog manastira, u divljoj, ali predivnoj prirodi Sjeverne Kalifornije. Kao i Sv. Jovan, o. German i o. Serafim su postovali Blazenu Kseniju i htjeli su da osnuju i duhovno vode jedan zenski manastir posvecen ovoj pravednici Bozijoj.
Avgusta 1980 godine o. Serafim je postrigao u monaski cin Barbaru Mekarti, koja je inspirisana monaskim idealom napustila uspjesnu opersku karijeru i tako postala prva monahinja Skita Svete Ksenije. O.German joj je dao ime Brigita, u spomen prve monahinje-svetiteljke Irske, zemlje njenih predaka.
Neka bi Blazena Ksenija svojim molitvama umilostivila Svemoguceg Boga da i u nama raspali svijecu vjecne istine, kako bi Sina Njegova i Boga Nasega Isusa Hrista docekali spremni i gotovi da udjemo u Carstvo Njegovo.
