Укупно приказа странице

26.8.11.

Blagosloveni plodovi evanđelske ljubavi

Na pokloničkim putovanjima, gde smo izmešteni iz svog svakodnevnog okruženja, najbolje upoznajemo svoju palu duševno-telesnu prirodu koja se, inače, udobno smestila u prolaznom životu, u lažnom uverenju da ide krstonosnim putem, vrlo često se susrećemo sa „njegovim veličanstvom“ omiljenim idolom „ja!“, kome svi, pa i sujetni hrišćani služe, ne videći od samog sebe Drugoga.
 Ko se ne pokloni ovom idolčiću, i da nikakvo drugo zlo nije učinio, tome se ne oprašta ni u ovom, ni u onom svetu. Setih se svetog Nektarija Eginskog, prognanog zato što je uvredio nekog idola, kako je u tuzi duševnoj zavapio Hristu: šta sam im uradio te me gone i klevetaju? A Hristos mu sa ikone odgovorio: a šta sam im ja uradio te su me razapeli? Uteha za sve prognane. A u Rusiji svuda srećemo krotke i blage, bivše i sadašnje, prognanike pravde radi, što je Božji blagoslov, jer je to u stvari blaženstvo Carstva nebeskoga.
I šta su to Srbi uradili svetu, te nas gone i klevetaju?

Kad bismo mi Srbi bili malo manje tvrdovrati, verovatno bismo malo manje stradali. Naša tvrdovratost lepo se da uočiti spram krotke i smerne ruske dušice.
A Rusi nas, eto zbog nečega, ni sami ne znaju, a ni mi ne znamo zbog čega, veoma vole. Avva Justin je rekao da svagda volimo Grke kao stariju braću; i Ruse kao mlađu braću da volimo, čini nam se sasvim u duhu evanđelske ljubavi. I svu ostalu braću, srednju i najmlađu treba da volimo, i neprijatelje, ali prijatelje najviše, da ne uvredimo Hrista u pravednima.

Braća Srbi, braća Srbi - i to pravoslavni! Ovo zvuči kao neka himna ljubavi. Toliko ste postradali, a mi.... stidimo se što vam nismo pomogli. Ogrešili smo se o vas. Vas tuku, a mi gledamo, i ništa ne možemo da učinimo. Ne daju vrazi naše jedinstvo... Boje se velikog pravoslavnog slovenskog carstva od dalekog Istoka do srenje Evrope, od dalekog Severa do mediteranskog Juga. Samo, znajte da ruski narod saoseća sa vama... Plakali smo za vama... Služili molebane i akatiste za spas Srpskog naroda. Pokrenuli časopis Srpski Krst da pokažemo svetu da Srbi stradaju za Svetu veru Pravoslavnu. Vi ste branitelji Pravoslavlja na Balkanu... Suze teku iz oka našeg zbog vaših stradanja... O, kako je veliki pred Bogom narod srpski! Kad vas gledamo, kao da ste neki poseban rod, vi ste sveti narod! Izabran između nas da ponese Krst Hristov! Blago vama... mi osećamo stid pred vama. Vi nosite Krst spasenja sveta na svojim leđima danas! Krst Hristov! Vaša slava sija u tami bezakonja sveg čovečanstva... Ime vaše su proglasili zlim zbog Hrista. To je veliki dar... Izabrani narod. Vaša herojska borba je probudila uspavanu Rusiju. Volimo Srbe, mnogo volimo Srbe... ovo su samo neke od reči koje smo svuda čuli od verujućih ljudi.
Volimo i mi Ruse, odgovaramo, došli smo svoji svojima. Kod kuće smo, naročito u crkvi. Bližnji Hristu i bližnji među sobom.
Moć ljubavi! Među nama teče neka stvaralačka sila harizmatične i promisliteljske ljubavi čiji su plodovi divni i blagosloveni, iako se rađaju u bolu, u plaču i stradanju velikom.

Da li se igde na svetu danas mogu čuti reči kojima narod jedan drugome govori o ljubavi, upućuje reči divljenja, i oduševljenja, radi pravde i istine Božje? Da li bilo koji narod na zemlji želi jedinstvo sa drugim ne osvajanjem teritorije i vlasti nad njim, nego radi umnoženja ljubavi. Radi zajedništva u propovedanju reči Božje ljudima. Osećamo da smo jedan narod, narod Božji, svečovečanski. I da u nama ima moći i sile da sebe prinesemo, po rečima sveslovenskog proroka Dostojevskog, na spasenje sveta, da se žrtvujemo, radosno, ne bi li oni koji traže našli put ka Hristu.
I zar to nismo činili vekovima? Zar nismo stradali, trpeli ropstvo, progonstvo, poniženje, propast, sa verom u Boga da neće dospustiti više nego što možemo podneti. I On nas izbavi i od Turaka i Tatara i judeomasona i NSP i svakog ropstva antihristovskog, i šta! Hristos vasksrao sija u srpskoj i ruskoj duši! Sačuvali smo živog Hrista u srcu, ratovali smo za Njega i sa Njim, i sad možemo da Ga pokažemo svetu - čemu se nadao veliki Dostojevski i Nikolaj Srpski i ava Justin Novi svepravoslavni. Gonjeni Hristos je pobedio.
O.Aleksandar, naš putevoditelj, već vidi Srbe i Ruse sjedinjene duhovno, kulturno, politički, ekonomski, carski. I mi verujemo u moć jedinstva u istinitoj ljubavi. I već smo Istinitom Verom i Jednim Bogom sjedinjeni.
Toržestvo Pravoslavlja. Slovenski duh koji Bog čuva za kraj istorije da posluži svetu ljubavlju, evo ovom istom ljubavlju sa čijeg izvora i mi pijemo vodu živu.
A srpski ratnički duh sabljama svagda isukanim goni nas da stalno ratujemo, ako ne sa drugima a ono među sobom i sa sobom, jer je u tajni rata istinit život, ako se bori za istinu i pravdu Božju. I na putu nema mira. Da li će mir i sloga ikad biti mogući u zemlji srpskoj? Vredi li šta žrtva naša tebi, narode srpski, koji biraš propast? Hriste, od nas samih budi nam spas!
VASKRŠNjA RADOST
Molitvenost ruske duše ogleda se u hramovima svagda punim ljudi gde teče neprestana molitva. Mnoge crkve na dva i tri sprata, a na svakom spratu po tri oltara. Na jednom se služi liturgija, na drugom akatist, na trećem moleban, na četvrtom parastos, a negde u dnu nekoliko monahinja naizmeničnio ponavalja neprestano Isusovu molitvu glasno u hramu.
Teče molitva, silna i umilna, hrani dušu i i vaznosi je na nebo zajedno sa angelskim pojanjem široke ruske duše jezikom koji ponekad podseća na dečje tepanje Ocu i Majci, a ponekad na grmljavinu groma.
Hristos voskrese! Vaistinu voskrese!
Punih četrdeset dana veoma toržestveno se slavi ovaj radosni praznik, kroz svu zemlju bruji vaskršnja radost odama, i himnama, i troparima, i pozdravima. Na svakom hramu ispisano ovo evanđelje u četiri reči: Hristos voskrese, vaistinu voskrese!
Rastužila me je pomisao što mi ne osećamo punotu vaskršnje radosti duže od tri dana? Ili nam Hristos nije vaskrsao u duši? Neka u srcu srpskom vaskrsne Hristos Bog naš, amin!
Baćuška Serafim Sarovski, i Jovan Kronštadski i Jovan Krestjankin, i mnoge druge baćuške u belim odeždama koje su svakodnevno nosili, objavljivali su neprestano likovanje svetih u blaženstvu raja, gde se poje slavopojna vaskršnja pesma bez kraja, još ovde, na zemlji - pesma bez kraja.
MOĆ RUSIJE JE U HRISTU
Blede brzo slike spoljašnje lepote krasnog grada na Nevi, slavnog Petrovog grada, koji kao severna Venecija svojom lepotom prevazilazi druge gradove Evrope, ali nas očarava pravoslavni hrišćanski Piter. On je duša, on je disanje grada, on je nebeska sreća koja je stoput silnija od svake zemaljske, on je susret sa svetima, sa svetom Ksenijom mudrom Hrista radi na jurodivi način.
Na zapadu ljudska duša umire bez Hrista, a oni ne osećaju, ne boli ih ta užasna duhovna smrt. Na istoku ljudska duša vaskrsava sa Hristom i boli je bol umirućih, jer sastradava ljubavlju evanđelskom sa svima potrebitima. Celom čovečanstvu treba viknuti da je Čovek na zemlji pozvan da liči na Hrista i Svete, a ne na hodajuće leševe bogoborne civilizacije kojima je vreme izmereno.

Podsetimo se žitija sv. Matrone koju je Bogorodica izabrala da joj posluži upravo zato što je bolesna. „Jer bi druga pobegla“, rekla joj je. I nemoćno, slabo telo, posrami silno i jako svojom hristolikom voljom - u čemu je sve. Put promisla je čudesan, jer nedostatak pretvara u blagoslov, pa i narodići kao naš srpski, koji je obrazac velikim narodima, po rečima Isidore Sekulić - kakva sve čudesa može satvoriti uz pomoć Božju, samo ako ostane, iako slab i nemoćan, veran Hristu? Srbija oslabila Hrista radi, uplašena da li Bog čuje naše molitve... Ali Rusi i Srbi još nisu odigrali treći čin vasionske drame čovečanstva. Zar je ko video izneverenu ljubav Božju? Čovečiju, da. „Proklet da je ko se uzda u čoveka“, jer čovek i pored najbolje volje nije spasitelj, nego Hristos - a nada u Hrista je nepostidna.
Miomirisne mošti ruskih svetitelja koje miomirišu cvećem bezbrojnih hrišćanskih vrlina, odišu blagouhanijem raja svetih duša koje na smetlištu sveta rastu i cvetaju i miomirišu i daju duši sveži zrak, inače bi se ugušila na ovoj grešnoj i umirućoj planeti.
Sveto Pravoslavlje. Ove reči treba izgovarati kao molitvu. Neprestano.
Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog rajskih miomirisa svetih kivota i gledanja lica makar i jednog svetog čoveka koji vredi više od svih susreta na zemlji, trebalo je putovati u Svetu Rusiju i na ovo podsetiti Svetu Srbiju. Moć Rusije nije u veličini, nego u - Hristu. Amin.   
Janja Todorović

KAKO NAĆI DUHOVNIKA

«Postanite moj duhovni otac»
Oče Georgije, ponovo ćemo postaviti pitanje, koje je već bilo na stranicama našeg žurnala, ali sada treba dati podrobniji odgovor.Zašto je potreban duhovnik u čemu je njegova uloga?


Biti hrišćanin,živeti po Božjim zapovestima sada je veoma složeno bez osvrta na iskustva drugih ljudi. A religiozni opit, pre svega, sadrži se u crkvenoj tradiciji. I nosioci te tradicije su duhovništvo, čija najvažnija funkcija je pastirstvo. Pri tome hoću da podvučem, da sveštenici mogu da budu razni: pametni, glupi, obrazovani, neobrazovani, ali svi su dužni da sebe osposobe da budu oni koji pomažu ljudima da pridju suštinskoj crkvenoj tradiciji. Zadatak sveštenika kao duhovnika je – pomoć čoveku da nauči da osmisli svoj život na hrišćanski način. Iako većina ljudi po pravilu, ne vlada ozbiljnim opitom shvatanja sebe samoga, a tim više da proceni sebe sa tačke gledišta kanonskih principa moralnosti. Duhovnik je pozvan da pomogne čoveku da nauči da izražava svoje misli, osećanja, da tokom ispovesti pomogne čoveku da nauči da procenjuje sebe s tačke gledišta crkvene tradicije. Uopšteno kažemo da je zadatak duhovnika, pomoći čoveku da udje u crkveni život i da nauči da bude hrišćanin.

Treba podvući, da upravo u odnosu duhovnika i mirjanina posebno značenje ima faktor ličnosti. Potrebno je da postoji saglasnost. To nije tako važno kada sveštenik krštava, pomazuje, venčava. Ali kada se radi o ispovesti to je posebno važno. Ima takvih slučajeva , kada čovek vodi duboki duhovni način života, ali ne može da nadje duhovnika, jer je jedan sveštenik nekome odgovarajući a nekome ne, to je individualno. Ako govorimo o terminu «duhovnik» - to je uvek sveštenik koji ispoveda jednog ili drugog. To nije duhovni otac, to je sasvim drugi termin

Hajde da porazgovaramo o tom terminu podrobnije

Pojam duhovnog oca često mešaju sa pojmom duhovnika. Znatan deo savremenih hrišćana ne raspolaže realnim opitom duhovnog života,u isto vreme se mnogo čitaju knjige,koje bih uslovno nazvao reprintna izdanja. Knjige govore o duhovnom životu u manastiru, o duhovnoj delatnosti čuvenih pastira, takvih kakvi su optinski starci, sv. Teofan Zatvornik, prep. Jovan Kronštadski. Naravno u takvoj literaturi se često sreće pojam duhovni otac. Ako se okrenemo izvoru pojavljivanja tog načina duhovnog rukovodjenja, dobijamo sledeće. Ono se formira u manastiru pre svega. A šta je manastir? To je takva vrsta skupa ljudi, koji odlaze od sveta i žive posebnim načinom života. Njihovo osnovno zanimanje nije dobijati hleb nasušni, ne rešavanje svakodnevnih problema, koji nastaju u društvu, već preobražavanje sebe samih. Zadatak monaha je veoma dubok. Hrišćanin koji živi u svetu, brine se da što redje realizuje svoje pomisli na rdjave postupke. Zadatak monaha s te tačke gledišta je vrhovni zadatak. On stremi ka tome, da bi i loše pomisli ispitivao. I evo pri takvom veoma strogom zahtevu od sebe kod monaha javlja se potreba da se stalno nalazi u ophodjenju s čovekom, koji ima veliki duhovni opit, koji je napredovao u toj duhovnoj delatnosti. I evo, živeći u manastiru jedno pored drugog, u savršeno identičnim spoljašnjim uslovima, imajući mogućnost da se ispoveda bilo kog dana kod opitnijeg monaha, u manastirskoj sredini formira se razumevanje duhovnog oca – to jest opitnijeg monaha, koji u konačnom zbiru uzima na sebe odgovornost za čoveka u ogromnom stepenu. To jest ne da mu se samo sve vreme ispoveda, on svakodnevno govori čak i o najskrivenijim svojim pomislima. A duhovni otac sa svoje strane veoma oštr0 ispravlja njegov život,u nekim situacijama obavezujući ga, čak i u sitnicama,da postupa po njegovom blagoslovu. Čak se smisao monaštva još sastoji u dobrovoljnom odsecanju sopstvene volje. Pri tome daleko od toga da svaki čak i opitni monah uzima na sebe takvo poslušanje. To se krajnje retko sreće čak i u manastirima (ako govorimo o pravom opitu duhovnog otačastva). Ali mnogi ljidi koji ulaze u crkveni život, tzv. Neofiti hoće odmah u punoj meri da realizuju te principe, koje su čitali u knjigama.

Njima se čini, da oni odmah mogu da bidi tako savršeni monasi, koji mogu da odsecaju sopstvenu volju, a njihovi sveštenici su dužni da budu optinski starci u svetu. Takvi ljudi više puta počinju sebi da traže duhovnog oca, menjajuči jednog pa drugog, oni počinju da imitiraju sa svojim sveštenikom odnose duhovnog oca i duhovnog čada. Kako je čoveku lako da upadne u obmanu, zabludu. I evo ta vidjena umom, pročitana iz knjiga predstava često smeta ustrojavanju normalnih (koji odgovaraju duhovnom nivou,načinu života i darovima datog sveštenoslužitelja) odnosa sa duhovnikom.

To, treba reći, i dezorijentiše i same sveštenoslužitelje, kojima se zadaje da odmah budu nečiji duhovni oci. U datom slučaju treba se setiti reči religioznog pisca S.I. Fudelja. On je govorio o tome, da je neophodan odnos distancije, kada čitaš oce. Ne treba gubiti osećanje realnosti,ne treba potpuno spajati sebe sa pročitanim tekstom i po tom tekstu graditi svoj život. I još jedan važan detalj. Veoma često se ne želi prost duhovnik, koji pomaže čoveku da se sam razvija, već duhovnog oca, koji na sebe uzima odgovornost za sve njegove postupke, stoji ne hrišćanska, već čisto sovjetska rudimentarna težnja ka totalitarnom autoritetu. To je veoma rasprostranjeno u našem društvu, jer smo desetine godina živeli u atmosferi, kada je svemogući bezlični kolektiv i bezlična svemoguća država sve rešavala za nas, kako će se ustrojiti naš život.

I to je u nama stvorilo porazni nedostatak odgovora. Mi smo navikli da živimo po receptu zemaljskih autoriteta, ponekad se time opterećujući, umarajući se ,ali time ne manje biti svesni neosporne istine da glavne probleme našeg života rešava neko drugi. Promenio se sistem vrednosti, ali ubedjenje u to da se sve u životu vrši prema naredjenjima odozgo, ovog puta ne iz zemaljskog politbiroa već iz nebeskog politbiroa – ne napušta mnoge ljude.

Na takav način, može se savetovati čoveku koji tek stupa na put hrišćanskog života, da ne traži sebi nikakve duhovne oce a da se postara da se stalno ispoveda kod jednog sveštenika.

Baš tako, početi svoj duhovni život možemo odatle, što ćemo regularno posećivati jedna hram, u kome se lakše usredsrediti, i postarati se dolaziti nekom odredjenom svešteniku, kome se lako ispovedati,koji te bolje razume,koji te dobro usmerava. I, stalno ispovedajući se njemu duhovno uzrastamo. Treba još dodati,da i na sveštenika ozbiljno utiče, kada mu dolaze duhovno ozbiljni, istrajni, parohijani koji mu veruju. Takav prilaz ga stimuliše u duhovnom životu. Ja po sebi znam: nekad ideš bez posebne želje, nadahnuća na ispovest, i odjednom došli su kod tebe na pokajanje ljudi ali ti razumeš , da su ti ljudi inteligentniji i od tebe samog,pa te oni nadahnjuju. To je veoma važno. I evo u takvom recipročnom radu duhovnika i stalno kajućeg se kod njega hrišćanina postepeno mogu da nastaju odnosi , koji predstavljaju odnose duhovnika i duhovnog čada. Ali taj proces je dugačak i složen.

Često pitaju: kako naći duhovnika? Odgovor je, molite se. Ali postoji i druga varijanta:ljudi idu po crkvama, pokušavaju, traže, šta tu posavetovati?

zadobijanje duhovnika – je delo obostrano.mnogo zavisi od sveštenika, ali mnogo i od mirjanina. Mirjanin treba da razume, da ako hoće da dobije duhovnika, onda on sam treba da se duhovno potrudi. Da ne menja hramove, ne vaga sveštenike, već osetivši kod nekog sveštenika čak i neveliku pažnju, da pokuša da sa njim počne da radi. Ne mesec i ne godinu za to je potrebno potrošiti mnogo snage. Zato kada čovek duhovno uzraste, on počinje da bolje razume i uopšte u okolini, i u tom svešteniku, sa kojim ga je Gospod u tom životu spojio. Zato ne treba ići putem spoljašnjih promena … Možda neće uspeti, tada je moguće otići od tog sveštenika; sveštenik se može pokazati kao loš, ili je on dobar ali niste uskladjeni. Moguće je preći kod drugog sveštenika ali to treba raditi u krajnjem slučaju

Kako oglasiti to, da čovek hoće da vidi u datom svešteniku svog duhovnika? Da li treba doći kod njega i obratiti mu se sa takvim pitanjem?

Znate, kada mi ljudi dolaze i pitaju da postanem njihov duhovni otac, ja odmah odgovaram, da ja mogu da probam da postanem vaš sveštenik kod koga ćete se stalno ispovedati, duhovnik. Vi ćete dolaziti na ispovest, a šta će ispasti, ne znamo. A duhovni otac ja ne mogu da obećam da ću vam postati, nemam takvo iskustvo. Konačno ja ne znakm kako se vidi sa strane, ja imamm parohijane koji se kod mene ispovedaju mnogo godina, i za koga od njih sam duhovni otac a ya koga duhovnik- ne znam. Čini mi se, что я da postupam kao duhovnik, sa kojim su se kod njih za te godine stvorili duboki medjuljudski odnosi. Ali ko od njih sada mene naziva duhovnim ocem, ne mogu da znam, jer ljudi to bolje osećaju od mene možda. Zato što se može doći i pitati sveštenika:. Samo ne treba govoriti:postanite moj duhovni otac, a možda ću vas ja stalno ispovedati, možda ću postati vaš duhovnik.

Ako ipak - sa sveštenikom se ne usklade odnosi o odjednom ti slušajno upoznaš drugog sveštenika i osetiš da te nešto vuče njemu, da ti on može dati više. Može li se otići kod drugog duhovnika? I da li o tome treba pricati?

Kao što sam već govorio, u odnosima duhovnika i mirjanina lični element ima veliko značenje. Jer je ove neophodna i mudrost, i delikatnost, jes možete uvrediti sveštenika takvim odnosom. U principu može se otići od jednog sveštenika drugom, ako postoji takva potreba, i moguće je probati da se ljudi objasne. Razumete, ovde nema nikakvih imperatica. Ovde je neophodan individualni prilaz, trba samo rešiti šta je ovde pravilno. Hrišćanstvo ne može od nas otimati slobodu. Mnogi hrišćani bi hteli da se da se odreknu od tog teškog, ali zajedno s tim blagodatnog dara, slobode, naći se u uslovima jake kontrole. Ali to je nepravilno, hrišćanin je bez slobode nezamisliv

Dozvolite, našla sam duhovnika, hoću kod njega na ispovest.Ali ja imam masu nebažnih i važnih pitanja,koje trba sa njim da rešim. Javlja se potreba nekog neformalnog razgovora sa njim. Na ispovesti ne ide lako, ne uspevaš sve da kažeš, i čini se da sa svojim pitanjima treba doći njemu po savet.Mnogi čekaju duhovnika posle službe,da bi razgovarali s njim.I često misliš,da jadnog baćučku svi rastržu,i da je bolje potražiti ga drugi put? Kako tu izgraditi odnos sa duhovnikom?

Često ljudi mešaju ispovest i duhovnu besedu. Za ispovest se treba pripremati, da bi u toku nje jasno i konkretno iskazali svoje misli. Ispovest treba da ide lako, kao razgovor sa sveštenikom, i ne treba mešati jedno s drugim. Napominjem da su se u ruskoj crkvi do 17 veka hrišćani ispovedali nekoliko puta u toku godine, i sveštenici su bili slobodniji. I danas, na primer, u grčkoj, u srpskoj crkvi ispovedaju, prvo ne svi sveštenici, drugo, ljudi se ne ispovedaju pre svakog pričešća, to je mnogo redje nego kod nas. Ali pri tome oni sa sveštenikom razgovaraju mnogo češće nego na ispovesti. Kod nas se često sa sveštenikom razgovara samo na ispovesti. Sa svim što se kod čoveka nakupilo u duši on ide na ispovest.I ni sam ne može toliko da se kaje a druge da zadržava. To je problem!Ali postoji i drugi problem. Često sveštenik privlači ne samo žene nego i muškarce ponekad, ali sa ženama je češče, — prosto kao prijatni duhovni sabesednik, kao prijatna ličnost. To ponekad dobija surove forme, posebno kad je reč o poznatim sveštenicima. Završivši bogosluženje, parohijanke sede i čekaju ga – baćuška će doći., sačekaćemo ga, možda če nam nešto reći, obratiti nam se, potapšati nas po ledjima, pogladiti po glavi, šta to znači … Pri tome njihovi muževi sami sede kod kuće, zapostavljena deca se igraju oko hrama loptom a one čekaju razgovor s duhovnikom. Čista psihologizacija odnosa, kada ljudska radost, možda čak i neprosvetljena duhovnim životom , od razgovora sa očekivanim čovekom sve pokriva. To treba izbegavati. Možemo se ispunjavati prema svom duhovniku vremenom pravom hrišćanskom ljubavlju, ali češće od svega mi sa vama neke stihijno duševne emocionalne porive prihvatamo kao ljubav. Treba ići ne za ličnošću sveštenika pre svega već za tim, koliko će ti on kao hrišćaninu pomoći da se razviješ. A ne ugadjati sebi, ne radovati sebe,ne umiljavati tebe svojim čisto ljudskim kvalitetima.

Ali ako ja imam važno pitanje, npr. prelazak na novo radno mesto?

-Preporučujem dolazak na razgovor i duhovnu besedu a meru važnosti pitanja će proceniti sam hriščanin. Još je važno zapažanje mnogi sveštenici vole da upućuju veoma kategorično: tako i nikako drukčije. «hajde da zajedno rešimo, hajde da se posavetujemo kako», to je pravilniji pristup, od bezapelacionog naredjenja: «blagoslovim da postupis tako i tako». To ne prihvatam.

Tu treba napomenuti da sve zavisi od Boga, a postupati tako kao da sve yavisi od nas.Tj. mi treba da budemo saradnici Bogu, a ne potrebitelji njegovih blagodetnih sila.

Danas često blagoslov traže za sve i svašta. Šta je to blagoslovkada je neophodan a kada ne?

Obraćajući se za blagoslov, mi tražimo da saznamo volju Božju o nama samima o našem životu, o nekim našim zamislima. Čak samo znajući volju Božju I ispunjavajući je može se u konačnom zbiru ne ogrešiti o Boga. Ako pamtimo, da je blagoslov – opit da se spozna volja Božja i da se ona ispuni – to će postati razumljivo, da je često stremljenje da se dobije blagoslov na različite naše početke profanacija blagoslova. Osnovne istine hrišćanskog učenja nama su ipak veoma dobro poznate. Ako smo hrišćani, svima nama je blagosloveno da živimo hrišćanski , da volimo Boga i svoje bližnje. U to isto vreme u svakodnevnom životu javljaju se jedne ili druge epizode, susreti, problemi, hrišćanska razrešenja koja teško možemo da razumemo. U tom slučaju mi se prvo obraćamo svešteniku, da bi nas blagoslovio na to ili drugo razrešenje te situacije na hrišćanski način. Zato smo dužni da molimo Boga da otkrije Njegovu volju za razrešenje tog konkretnog slučaja, mi treba da imamo poverenje u tog sveštenika i najglavnije – treba da budemo spremni za to , da bi se ispunio blagoslov koji smo dobili. Ako poštuje te uslove, tj. ako hrišćanin tako na početku razmišlja, –redje će tražiti blagoslov. A ako dobije blagoslov, bezuslovno će ga ispuniti.

Jedna moja poznanica psiholog gleda na razgovor sa duhovnikom veoma pozitivno. Ali ona vidi u njemu samo jedan od puteva koji čovek kao psiholog nalazi u svom životu. Neko ide na treninge, neko na seanse kod psihoterapeuta a neko u crkvu duhovniku…

To što psihoanaliza pomaže ljudima da skinu svoje duševne traume – je očigledno i veoma dobro, ako nekome psihoalanalitičari pomažu. Primećujem da he psihoanaliza rasprostranjena kod protestanata i u sekularizovanim zemljama. To znači to, da psihoanaliza preuzima na sebe funkciju ispovedi. Psihoanalitičar ove nastupa kao duhovnik, ali samo formalno. Bezuslovno, kao i u psihoanalitičarskoj seansi, tako i u ispovedi postoji psihoterapeutski element. Čovek govoreći o problemima koji ga muče skida svoj teret.I tu se završava psihoanaliza.A duhovničtvo ide dalje. Čak s jedne strane, rasteretivši se u razgovoru sa sveštenikom, koji te razume, saoseća s tobom, s druge strane hrišćanin dobija na ispovesti to što ne može da dobije u vreme seanse sa psihoterapeutom: blagodatnu pomoć od Boga, koja se daje kroz tainstvo pokajanja. Pokajanja u grehu koje se javlja u crkvi, daje ne uslovno psiholosko već bezuslovno ontološko opraštanje greha u večnosti opraštanje greha od strane Boga. Psihoanaliza je surogat ispovesti. To ne znači da je ona loša. Prosto ne treba se zaustavljati na tokm nivou.

Ima slučajeva kada mnogo godina čovek sebi ne može da nadje duhovnika iako ga traži. Ali ima i hriščana koji svesno izbegavaju takvo opštenje sa sveštenikom jer se boje da ne mogu da ispune neke stroge, uslove koji im se daju!

Istinsko opštenje sa duhovnikom zahteav od samoh čoveka velike unutrašnje napore. Eto te napore ljudi često ne žele da ulože.Oni se svesno stlanjaju od tog napora i tako sebe unižavaju. Konačno pre svega sam čovek je dužan da bude strog prema sebi i nije stvar duhovnika da istupa u svojstvi egzekutora.Sveštenik treba da bude u rukovodjenju delikatan, ali dosledan.Ako ljudi izbegavaju dohovno rukovodjenje samo zato što ih to mnogo obavezuje, kako će oni svoje obaveze pred Bogom ispunjavati? To je i greh, i prosto ogranišavanje sebi intenzivnog duhovnog života. Zato treba taj strah prevazići. Možda iza tog straha stoji nesrećni opit sa mladim pseudostarcem, koji su ogranišili čoveka na početku rigoroznim zahtevima i prosto ga odvratili. Tu se može posavetovati sa mo jedno ponovo potražiti drugog sveštenika

Tako se dobija da je za duhovni rast hrišćaninu duhovnik neophodan?

Ja bih rekao, veoma poželjan. Pojasniću takvu analogiju: moguće se samoobrazivati a može se učiti u školi.Opit pokazuje da u večini slučajeva obrazovanje dobijeno u školi po nekom sistemu je bolje od samoobrazovanja. Da, postoje i takvi genijalni ljudi koji samoobrazovanjem dostižu više ali često biva obrnuto. A Crkva-to je odredjen sistem i služitelji crkve – to su ti ljudi koji su prizvani da pomognu čoveku brže, intenzivnije da prodje put duhovnog razvoja. Zato hrišćanin ima veće šanse za duhovni razvoj u prisustvu duhovnika nego u njegovom odsustvu.
“Журнал «Фома»”

Protojerej Georgij Mitrofanov

ARHIMANDRIT AVELJ: BEŽITE OD GREHA PLAŠITE SE SAGREŠENJA


image
20 vek, reklo bi se, je bezbožnički i tako racionalistički, pa ipak je Rusiji dao mnoge podvižnike blagočešća, dobre pastire, koji goreljubavlju prema Hristu i Njegovoj Crkvi. Takav je bio i arhimandrit Avelj ( Makedonov, 1927-2006). 
..On je Gospodu posvetio svoj život još od malih nogu a primio monaški postrig kada mu je bilo svega 18 godina. Nikolaja je postrigao ( svetovno ime baćuške), a kroz neko vreme i rukopoložio u sveštenički čin njegov duhovni nastavnik arhiepiskop Rjazanski i Kasimovski Dimitrije (Gradusov). Više od 20 godina služio je otac Avelj u hramovima Rjazanske i Jaroslavske eparhije; devet godina je upravljao Sveto-pantelejmonskim ruskim manastirom na Atosu. A 1989 godine arhimandrit Avelj je bio postavljen za namesnika Jovano’Bogoslovskog manastira u nastajanju pod Rjazanjom.  Taj ko je bio u toj obitelji u godinama, kada se ona tek uspostavljala posle razaranja, bio je iznenadjen kako se brzo preobražavala obitelj. I glavno, da mimo spoljašnjeg blagolepija, u Jovano-Bogoskovskom manastiru Arhimandritu Avelju pošlo je za rukom da uspostavi istinski duh monaškog života. Manastir je postao neki duhovni svetionik koji je privlačio mnogo bogomoljaca i palomnika.po duhovni savet od baćuške dolazili su ljudi sa svih strana.
O svom duhovnom ocu i nastavniku seća se jeromonah Metodije, nekadašnji nastojatelj Jovano-Bogoslovskog manastira i stanovnici obitelji – jeromonah Pajsije i jerođakon Melhisedek.
–Oče Metodije, Vi ste poznavali arhimandrita Avelja 15 godina.Šta mislite šta je za njega bilo glavno u životu?
Jeromonah Metodije: Baćušku sam poznavao od 1991 godine, i svaki susret s njim bio je za mene događaj. Centar njegovog života bio je hram i liturgija.Svakog dana baćuška je dolazio na službu u 7 ujutru i do 12 časova je ostajao u hramu. POslednja dva –tri meseca pre smrti on je dolazio ređe, a do tada ne obraćajući pažnju na zdravlje – da li mu je bilo loše i teško, uvek je dolazio.  Nekada pitaš: «Kako je Vaše zdravlje baćuška?» – «Bolje od svega». – «Baćuška, tako dobro ne može biti!» – «A kako? Na nebu je ponekad sunčano, ponekad oblačno a to ne znači da je vreme loše, ono se prosto menja. Tako i kod mene ». Nikada se nisam žalio na bol, i to je bilo primer za sve nas.
Svakoga dana posle liturgije on se pričešćivao. I uvek je naglašavao neophodnost pričešćivanja. «Trudite se da se što češće pričešćujete », – govorio je on nama. U hramu je veoma bio pažljiv na službi, da bi se ispunio Ustav. Do bolesti je postojano služio. Veoma je voleo da služi akatiste na svenoćnim bdenjima, učestvovao u krstnom hodu. Čak i ako nije služio išao je, oslanjajući se na štap, ili su ga vozili na kolicima.
Kada je otac Avelj služio, liturgija je prolazila u jednom dahu, jer, s jedne strane, on je veoma dobro znao šta za čim sledi, a sa druge, osećalo se, da se on potpuno udubljuje u molitvu, i to se prenosilo na okruženje. Za njega je bilo najstrašnije ako čovek greši na bogosluženju. Otac Avelj je sve mogao oprostiti ali za greške na bogosluženjima je teško ukoravao.Ovde je on bio neumoljiv: «Pamtite kako je napisano u Svetom Pismu? “Proklet svako koji tvori delo božije s nebrigom». On je uvek napominjao o tome. Baćuška je imao takvu crtu: on je nastavljao iznenada. Jednom, već u vreme bolesti, neočekivano mi je rekao: «Donesi, molim te akatist Tihvinske ikone Božje Majke ». Ja sam doneo, on je dugo listao, tražio nešto, a zatim govorio: «Znaš, da je najvažnije u molitvi, bogosluženju, i u životu?» On čak nije dao da odgovoriš, pitanje je bilo retoričko, i tu je pročitao strofu iz akatista o tome, što ne samo suzne molitve, ne samo lepo pevanje, ne samo pohvale Božjoj Majci, nego na prvom mestu treba joj prineti naše čisto srce i neporočno stanje samog čoveka, čistog od greha. To je baćuška i govorio da se zapamti. Uvek je govorio: «Bežite od greha, bojte se da sagrešite ».
Često je pričao poučne priče, voleo da priča epizode iz sopstvenog života u Jaroslavu u Rjazani o vladiki Dimitriju (Gradusovu), od koga je rukopoložen i primio monaštvo.
Iz uspomena arhimandrita Avelja o svom duhovnom ocu arhiepiskopu Dimitriju, u shimi Lazara (Gradusove, † 1956):
«On je bio svetski čovek, potomak dvorana, po obrazovanju pravnik..Kada su birali Patrijarha Tihona, sastao se Sabor. Iz svake eparhije prisustvovao je arhijerej, sveštenik i mirjanin.On je tada radio kao pravnik u Vologdu, i od Vologodske eparhije su ga poslali kao mirjanina. Sabor je trajao dugo: dok su patrijarha birali, dok su razrađivali položaj upravljanja crkvom. Među onima koji su nastupali bio je i Vladimir Valerijanovič Gradusov. Patrijarh ga je primetio i zatim mu govorio: “Vladimire Valerijanoviću, Vama je potrebno da budete sveštenik”. On je odgovorio: Vaše Sveštenstvo iz Vaših usta ja ovo primam kao Božju volju”.I Patrijarh ga je rukopoložio u Uspenskom saboru u sveštenika. On sam je dolazio iz Jaroslava bio oženjen i imao kćerku. Dali su mu parohiju u Jaroslavu, tamo je služio. Kada su Crkvu zatvorili, Vladika je služio u časovnji.Zatim mu je umrla žena, a zatim i kćerka.Počeo je rat, njega su proizveli u arhijereja i poslali nama u Rjazanj.
Što se tiče proročanstava, on je mnogo proricao. Kada sam bio još dete, i tražio od vladike preporuku u duhovnu seminariju on je rekao: “Nije Božja volja. Ne poslušaš li mene-tako će biti- a ako poslušaš –dolaziće ti akademici za savet”. 1953 godine došao je kod njega jedan profesor iz Moskve, lekar još iz prerevolucionarnog perioda. Moskovljani su Vladiku veoma poštovali. Ja to znam. Jer 1945 godine kada je on još bio naš rjazanski[1], u Moskvi se sastajao Sabor,na kome su birali Petrijarha Alekseja (Simanskog). Taj Sabor se održavao u Sokoljnikah, a hirotonija u Bogojavljenskom. Ja sam s njim išao a ipođakon moskovski i me gleda: “O, kako je on srećan što služi takvog Vladiku”!
Tako je eto došao profesor kod njega. I on govori profesoru: “Gospodine profesore, pogledaj moje čedo, on je oslabeo”. Profesor je poslušao i kaže: ”Vladiko, ako bi Vi njega nečim pokrili ja bih pomislio da je to sasvim star čovek, srce je sasvim istrošeno”.A ja sam imao samo 26 godina, te 1953 godine. On je rekao da se ne smem zamarati više od dva sata dnevno. Ja sam se osmehnuo: Gospode, šta su dva sata? Ja ako dođje u 7 sati u crkvu onda samo negde u 3 sata mogu da se oslobodim. A tamo treba ispovedati, služiti liturgiju pričešćivati, pa panihida… Zatim ideš u neko selo, pričešćuješ, tada nije bilo transporta, konje nisu davali, govorili su:“ Neka Bog sam nosi popove”. Trebalo je da prepešačim 6-7 kilometara na tamo i otuda, isto toliko a profesor je rekao ne više od kilometra.Vladika pita: Možda ga treba negde poslati na odmor?” – “Samo blizu mesta gde se rodio, nikako ne jug ili sever, srce neće izdržati!”.
Profesor je otišao, ja sam otišao. Sledeći put dolazim kod vladike, on me sreće, blagoslovi, grli, prima k srcu i govori:“ «Evo, anđele moj ja ću uskoro otići a ti....”, – i pravi višeznačnu pauzu. Ja sa zamiranjem srca čekam da on sad kaže : “A ti ćeš zatim kroz 40 dana doći kod mene”.A on odjednom kaže: “A to ćeš doživeti do tih vremena kada će se i crkve otvarati, i nove graditi, i manastiri otkrivati, i novi graditi, i ti ćeš imati manastir sa zlatnom kupolom i krstom …”
No, ja ne mogu da mu poverujem, ne mogu. Kažem: “Vladiko, a u službi će doći do neke izmene?” On kaže: “Ne. Samo jedna izmena: sada mi služimo u odorama tkanim, aa tada će se služiti u pravim brokatnim”.Vama je to razumljivo?
Posle toga su zatvarali crkve, izmeštali riznice, deo davali u pozorište za kostime,deo u šivare.Šili su čarape za pokojnike,prodavali,šili kape iz parčića, takođe prodavali u prodavnicama. I kada su crkve počele da se vraćaju,pokazalo se da nema odeće. I evo ljudi su se žrtvovali: davali su po neki komad odeće,posle toga u prodavnicama ničeg nije bilo, kada je bio rat,ničeg nije bilo,domaćini su donosili svoju venčanu odeću.A vladika je govorio o tome,da će služiti u pravim ritama. Ja sam mislio: “Kako će to biti? Sve će biti zlatno, odelo u parčićima,kako to?” A on kaže: “A blagodati će biti veoma malo. Ljudi će postati kao pčele.  Evo ti zamisli, predstavi: stoji košnica, a okolo na kilometar se izlila kanalizacija. I kako da pčele lete daleko da bi našle nektar! Tako će i ljudi tada. Crkva pored, a duše nema, nektara nema. Ići će u drugu crkvu, možda i dalje”. “Evo zato, – govori, –ti nećeš umreti,ti si još potreban” Ja sam zaplakao: “Ne, vladiko,Vi sve možete od Boga izmoliti”.On kaže: Ne smem, ti pojmi, ti nećeš biti usamljen. Biće sveštenika,ali malo zato ćeš biti veoma potreban za pčele, koje razumu suštinu nektara”. Evo i doživeo sam i divim se sada i imamm svoj manastir …»
– A o Atosu je govorio?
Jeromonah Metodije: Voleo je otac Avelj da govori i o Atosu. Pri tome nije voleo, kada ga pitaju: «No, baćuška, recite nešto o Atosu!» Govorio je: «A šta da kažem?» Obično je odgovarao na konkretna pitanja, kada su ga pitali o nečemu što je vezano za jednog ili drugog čoveka, neki događaj. Tada je on radosno govorio, u detalje i živopisno.
Veoma je dobro pamtio prezimena, datume, i kada je govorio, odmah je opisivao i kontekst, i sve, što je proisticalo kao prateće za to vreme. Ja sam se ponekad divio tome,koliko je svetla bilo u njegovom sećanju. Nekada je pamtio, šta se dešavalo pre mnogo godina jednog konkretnog dana. Na primer pamtio je, šta je bilo na Vaskrs pre 10, 15, 20, 30 godina u njegovom detinjstvu.Uvek je naglašavao te događaje i govorio da smo dužni da budemo takvi, kao sveštenici iz njegovog detinjstva, treba da «gorimo ». Glavno je da je on hteo da nam preda duh ljubavi prema Crkvi. Za njega je bilo veoma važno da ljudi žive u Crkvi neformalno, da bi Crkva ispunjavala ceo njihov život.
– Vi ste rekli da vam je baćuška dao kao primer Crkvu pre revolucije.  A šta tačno iz njene tradicije je hteo da uspostavi otac Avelj?
Jeromonah Metodije: Konačno, govoreći o tome, on hoće da vaspostavi Crkvu kao pre revolucije, on je imao u vidu unutrašnju lepotu hrama, Crkvu trijumfalnu, gde je sve stvoreno za molitvu, gde se niko ne odvlači od molitve na životne probleme. A govoreći o duhu, navodio je na primer revnostne sveštenike i i pastvu, koji su potpuno posvećeno služili… Njegovi uzori su uvek bili novomučenici, ti ljudi, koji su se rodili u dorevolucionarnoj Rusiji i krvlju zapečatili svoj podvig.
Kriterijum za batušku Avelja bila je crkovnost. Ipak on nikad nije razdvajao posebno Crkvu dorevolucionarnu i postrevolucionarnu, ali je govorio, da se služenje određuje crkovnošću, time koliko je čovek blizak tradiciji. A crkovnost – to je prvo iskreno osećanje prema Bogu. Tj. Čovek nije dužan da podražava bilo koga već da gori pred Bogom, da mu služi čistog srca, prosvetljenog uma. A prosvetljenje nastaje kada čovek vodi duhovni život. Glavno je – boriti se sa sobom, postojano raditi na svojim porocima.
Baćuška je voleo da podcrta važnost odnosa sa drugim ljudima i i često je ponavljao jednu priču. Kada je on bio mali, došao je kod njih prosjak i zatražio hleba. Nikolaj, tako su oca Avelja zvali pre monašenjahteo je da mu da neko parče. To je videla njegova baka irekla: «Kako ti možeš skitnici, čoveku koji je došao da prosi u Hristovo ime, da daješ najgore parče?! Idi, odseci najbolje parče, zavij u čistu salvetu i daj mu. I ne tako da mu bude neprijatno, već da uvidi da ti pokazuješ uvažavanje prema njemu ».
Drugi put pre Božića baka se spremala da ide da daruje bedne rođake: uzela je najbolje parče mesa, najbolji hleb, jaja, još nešto, zamotala, stavila u korpu a Kolji je zapretila da nikom ne govori o tome, da su njima, tim mnogodetnim rođacima, kojima je pomož bila potrebna, dali najbolje. I uvek, kada je to govorio, baćuška je prigovarao: «Evo tako su mene učili, i ja ću vas naučiti kako da postupate sa ljudima». On se uvek starao da nikog ne povredi, ako mu dolazi, starao se da ugosti, brinuo se o ljudima, za njega je to bilo veoma važno.
S trepetom je baćuška počtovao prvojerarhe, s ljubavlju se sećao ranijih patrijarha, s blagovanjem se odnosio sa sadašnjim. Poražavalo ga je to kako savremeni ljudi mogu lako suditi o postupcima jerarha, njihovom delovanju, to je smatrao nenormalnim. On je uvek nas učio, da je potrebno sa blagovenjem i bez rasuđivanja prihvatati sve što nam govore sveštenici i ne pitajući se svojim oskudnim umom razmišljajući na svoj način a još više osuđivati. To nije mogao ni da zamisli.
Veoma je počtovao baćuška Svece, praznike, posebno Mati Božiju i sve bogorodičine praznike, vezane za sećanje na njene ikone. Voleo je Tihvinsku i Kazansku ikonu, obavezno služio u te dane akatiste, svenoćno bdenije sa litijom. Svoju ljubav k Božjoj Majci on je vezivao sa tim što je bio na Atosu i s tim, što je od malih nogu Božja Majka njega vodila i pomagala mu. Stvar je u tome što je baćuška još u detinjstvu ostao bez majke.. Ceo život se oslanjao na Božju Majku. Čak je u već višem uzrastu kada su ga pitali da li pamti svoju majku i da li tuguje za njom, on odgovarao: «Da meni je veoma nedostajala majka jer je mama bila sve za mene. Kada sam je izgubio (umrla je na njegovim rukama) ceo život sam se obraćao Božjoj Majcikao rođenoj».
Sada, posle smrti oca Avelja, mi čak ne govorimo, da je otišao, ja mislim da je ostao. I on sam je govorio: «ja ću umreti ali ću uvek biti sa vama ovde. Uvek ću se moliti za vas». Osećamo da je sa nama. I nadam se da kao što mi osećamo njegovu podršku, tako i on vidi, da se njegovo delo produžava.. Konačno, on je sredo sve, o kojima je tako mnogo razmišljao, pamtio sve svoje prijatelje, bliska duhovna lica, starce, koje je znao još na Atosu. Tamo na Atosu, na sam dan smrti baćuške bile su uznesene molitve o njemu. Kada su sahranjivali oca Avelja, u grob su mu sipali zemlju sa Atosa, iz Svete Zemlje i iz Divejeva (on je veoma poštovao prepodobnog Serafima Sarovskog i u shimi nosio ime Serafim).
Jeromonah Pajsije: Otac Avelj je učio sopstvenim primerom, trudio se prosto da živi tako kako su mo nalagali njegova hrišćanska savest i srce, starao se iz sve snage se posvetivši molitvi. To je njegov glavni kvalitet.
Česti su bili slučajevi kada se čovek uveravao u to, da je potrebno raditi tako kako je on govorio. Sve se to ticalo prostih stvari: treba se moliti, potrebno je uzdati se u Boga, ne ljutite se, ne svetite,ne vređajte. Ali, njegove reči su dosezale takve tvoje dubine, i ti si razumeo da on vidi više od običnog čoveka, vidi stanje tvog srca. Zato je bilo dovoljno teško biti zajedno s njim, uvek je bilo jasno, on oseća šta ti misliš i kako ti je iznutra.
Znam slučajeve, koji svedoče o tome da je Gospod uslišio molitvu oca Avelja i pomogao razrešenju nekih životnih problema. Jedan bračni par mojih prijatelja iz Kolomne nije imala dece i na pregledu su lekari rekli da dece neće ni imati. A oni su naravno hteli da imaju dete, patili i često molili baćušku da se moli za njih. Jednom su bukvalno saleteli oca Avelja,i on je rekao: «Biće, idite na izvor,kupajte se tamo, a kada vam se rodi sin dajte mu ime Ivan u čast Jovana Bogoslova ».I šta vi mislite? Rodilo im se dete, istina devojčica. Nazvali su je Jovana u čast Jovana Bogoslova, kao što su i obećali. To čudo se desilo po molitvama oca Avelja.
Drugi slučaj. Žena iz Rjazanske oblasti trebalo je da ide na onkološku operaciju. Rečeno joj je da ne sme da se operiše u toku godine, jer ima slabo srce postoji opasnost da umre u toku operacije.Takođe je imala žučnu kesu punu kamenja i trebalo je i to operisati u najskorije vreme inače će pući i može umreti. Ona je bila poznanica oca Avelja, i došla je u manastir u suzama. Bilo je to uoči Pashe. Baćuška kaže: «Hajde, budi kod nas, možda će Gospod pomoći, pomoli se, pričesti». A u četvrtak Svetle sedmice, ona je trebalo već da ide u bolnicu. Ona je otišla a uveče istog dana se vratila, i ja pamtim njeno tako začuđeno lice. Ona je rekla da kada je došla u bolnicu, tamo su je pregledali na raznim,aparatima, pokušali su da shvate šta se desilo i gde sje kamanje iščezlo!
Još jedan slučaj se desio na Uspenje, samo ne pamtim koje godine. Otac Avelj je tada još bio snažan, često je služio, tada je rukovodio bogosluženjem. On je umilno govorio i davao krst bogomoljcima. Kod njega je došla žena sa sinom koji je tada bio u početnim razredima škole, a bio je skoro slep od kratkovidosti. Ona je počela da traži molitve oca Avelja za sina. Otac Avelj je rekao: «Pođite, pomažite njegove oči maslom iz lampade ispod ikone Uspenja Mati Božije ».Kada je majka pomazala dečaku oči on je počeo da govori: «Mama,kako užasno peku oči!» A zatim odjednom: «Ja vidim!» Oni su ostali do kraja dana, žena je prilazila mnogima, govorila, kako se poboljšao vid njenog sina: «Moj sin je progledao».Mada potpunog slepila nije bilo, vid se popravio naglo i trenutno. Eto čega se odmah setim.mada možda ne treba spominjati svaki od detalja iz dugog života oca Avelja, ,ali da li treba znati baš sve o svemu. Ima nekih skrivenih stvari koje i treba da ostanu skrivene
– Šta mislite, zašto su ljudi posebno voleli baćušku? 
Jeromonah Metodije: Zašto su ga posebno voleli? Zato što, s jedne strane, on je dugo boravio u manastirima, u Jovano - Bogoslovskom – 16 godina, na Atosu – 10 godina, ali je i u parohijama mnogo godina proveo. Zato je razumeo i monahe i mirjane. Ali on nikada nije delio ljude na monaštvo i nemonaštvo. Za njega su svi bili jedinstveni. Otac Avelj se protivio takvom odnosu, da «monasi treba da poste, a mi , mirjani ne treba». On je veoma strogo pitao «Zašto vi mislite da ako ste vi u svetu, ne treba da idete u crkvu i da se molite?» Ali kada su mu dolaѕile domaćice, majke velikih porodica i kajale se: «Baćuškaja ne uspevam da pročitam molitvu…», on je govorio: «Ti se baviš decom i kućom, time se i spasavaš». Tako je on rasuđivao. A ako čovek ima mogućnost da ide u crkvu, baćuška mu nije davao nikakve olakšice.
Baćuška je govorio o tome da je važno ne spoljašnje dejstvo – post, pokloni, –već unutrašnje usmerenje čoveka. Za njega je to bilo glavno, on je uvek posmatrao srce čoveka. Ako srce govori da čovek stremi Bogu, trudi se da promeni život, čak i kad postupa nevešto, i ne dobija se uvek nešto kod njega, on važno je da on stremi! A ako čovek sve zna, a još sebe opravdava i daje olakšice –
to je baćušku najviše uznemiravalo.
Jerođakon Melhisedek: Baćuška Avelj je uvek govorio da za srce svakog čoveka postoji njegov ključ, kojim se duša otvara prema Bogu. On je govorio kako je sveti Serafim sarovski u detinjstvu pomagao svom ocu, trgovcu u trgovini, i trgovali su samo onim tovarom koji je donosio više On rasskazыval, kak svяtoй Serafim Sarovskiй v detstve pomogal svoemu otcu, kupcu, torgovatь, i torgovali oni tolьko tem tovarom, kotorый prinosil bolьšedobitka. Tako i u duhovnom životu, savetovao je on, treba prionuti na to, na takvo deli koje donosi najviše duhovnih plodova.
Otac Avelj je govorio: «Ja volim da čitam Psaltir. Kada čitam Psaltir duša oseća blizinu Boga». Čitanje Psaltira –to je početak molitve. Posle, kada se duša razgori, ne treba se zadovoljavati pročitanim, početi se moliti svojim rečima. Za baćušku je ključ bio Psaltir. Za druge to može biti čitanje Jevanđelja ili prosto boravljenje u stanju spokoja, kada čovek ne posmatra svoju sobu kao polje za aktivnu delatnost, prosto se trudi da posedi i posluša sebe samog u toj tišini, iz koje ga gleda i sluša Bog. 
– jedan od najteže ispravljivih grehova – je osuda. Kako se otac Avelj borio sa osudom? 
Jeromonah Metodije: On je uvek govorio da niko u drugom čoveku ništa ne zna: «Kako ti možeš osuđivati drugog ako ništa o njemu ne znaš.? Možda, on sada ima takvo ustrojstvo života, ili on o sasvim drugom razmišlja a tebi se učinilo nešto drugo. Ne sme se suditi o čoveku jer mi njega ne poznajemo. ». I još je govorio da mi ne možemo da osuđujemo nikoga jer smo i sami nesavršeni. On je učio: «Pogledaj sebešta si dobro uradio?» I čoveku se otvaraju oči, on počinje da razume, da on sam ništa ne predstavlja a drugog osuđuje.
Ponekad kao odgovor na njemu zadato pitanje on je govorio: «To je gordost. Ti treba da se smiriš. A zašto želiš to da znaš?» On je veoma mrzeo gordost i radoznalost. Uvek je govorio da ako gordosti ne bi bilo, svi problemi bi se otklonili lakše. Ali je govorio o tome samo onome ko ga je pitao nije voleo da priča tek tako, odgovarao je na konkretna pitanja. I nije voleo da ponavlja.
On je veoma patio kada su ljudi samouvereno mislili da su oni nešto uradili za boga i time se približili Nebeskom carstvu. Baćuška je često ponavljao: «Evo porazmisli da li je David rekao : “ja sam crv, ne čovek”, onda šta smo mi?» Uvek je učio smirenju, saznanju toga da smo niko i ništa i nikakve zasluge nemamo. Šta god da radimo, koliko da se molimo,to nikad neće pokriti naše grehe. Zato je učio smirenju, spoznavanju sopstvene nemoći i nadanju na to da će Gospod nas pomilovati po Svojoj milosti.

image
Jovano-Bogoslovski manastir 
Nije voleo ljude koji imaju posebno mišljenje o sebi. Kad bi neko došao do oltara odmah je pitao: «Zašto se Vi nisko ne klanjate? A zašto ste se ovde nepravilno prekrstii?» reklo bi se, da su ti spoljašnji opisi nevažni, ali on je po njima određivao unutrašnje ustrojstvo čoveka i uvek se trudio da naglasi da treba biti čto je moguće smireniji bez obzira na uzrast, nivo, položaj u društvu.
Zajedno s tim, znate, imao je interesantnu crtu: nikada nije učio one koji to nisu tražili. Dolazilo mu je mnogo ljudi, neki prosto da ga vide, kao poznatog sveštenoslužitelja, pitali su svetska pitanja. On je spokojno odgovarao , nije hteo da urazumi, ukori, osudi. Razgovarao je sa ljudima veoma ljubazno. A zatim je bez svake osude govorio: «Konačno, njima je teško, pomozi im Gospode, možda će vremenom doći u Crkvu ». I obrnuto, bio je veoma strog prema crkvenim ljudima, nije davao olakšice: «Pa vi ste crkveni ljudi, zašto onda tako postupate? Vi ste dužni da budete primer za druge!». 
[1] Arhiepiskop Dimitrije januara 1947 godine preveden je na Jaroslavsku Katedru.

PRAVEDNA I NEPRAVEDNA STRADANJA


Za nekoga je vreme bolesti-vreme najaktivnijeg duhovnog života. Vreme molitve, česte ispovesti, čestog pribavljanja Hristovih Tajni. U tom slučaju ono ostaje u uspomeni posebno blagodatno,svetlo. Vremenom blizu Gospoda Čovek koji je pravilno preživeo vreme stradanja voli to podsećanje. 
«Bolest nije nesreća već pouka i Božja poseta: bolesnog prepodobnog Serafima je posetila Mati Božija i nas ako mi smireno podnosimo bolest, posećuju više sile«(sveštenik Aleksandar Jeljčaninov).
Ljudi podnose bolest različito. Jedni mogu nekako izvući iz svog stanja duhovnu korist, i njihova stradanja su znatno smanjena. Drugi stradaju sa zlobom, netrpeljivošću, i tada se stradanja pojačavaju. Sveti Tihon Zadonski tako i govori: «Bolest se pojačava zbog netrpljenja».  Postoji tip stradalnika koji su poraženi svojim stradanjem. Uvek im je gore nego juče. Uvek je na njihovim ustima pitanje: «Dokle Gospode?» Oni zagledaju u oči svešteniku sa nekim prekorom: «Kada će mi biti bolje?» To su teški ljudi. I za sebe i za okruženje, a možda i za Boga. Oni prihvataju život samo u zdravom stanju. Na drugi način život za njih nije život.

Oni ne nalaze u svom životu i na savesti uzroke za svoju nesreću. Ne raduju se tom «ostatku» zdravlja kojim raspolažu. Uvek im se čini da su u težem položaju od drugih. I njihovo srce retko bude blagodarno. A već blagodarnost i poverenje u Boga mogu znatno da umanje naša stradanja.
«Gospode,blagodarim Ti za sve , i za nemoć i za bolest. Blagodarim Tebi, što je ona podnošljiva i što mogu da trpim», — zapisivao je u dnevnik sveti pravedni Jovan Kronštadski. O poverenju u Gospoda pisao je i prepodobni Amvrosije Optinski. «Treba znati, Gospod bolje nas poznaje, šta je za nas korisnije i zato nekom šalje zdravlje, a nekom bolest. Sa sve to hvala i blagodarnost Milosrdnom Gospodu Koji ako nas i kažnjava to je za naše dobro «
Sveštenik Aleksandar Jeljčaninov zapaža: «Koliko je pred mojim očima prošlo slučajeva, kada beznadežno plotski ljudi pod uticajem bolesti postaju tanani, produhovljeni, umilni. Ponekada, međutim bude i obrnuto: čovek pod uticajem nesreće postaje grublji. I to je jasno od čega — čovek se žedno nada u život, zdravlje, stavlja ga iznad svega, iznad Crkve, Boga, ljubavi prema Hristu, i nesreća koja se obruši na njega učini ga zlim, ogrubljuje ga ».
Setimo se dva razbojnika, koji su razapeti zajedno sa Hristom. Jedan u ogorčenju na svoja mučenja negira Sina Božjeg, drugi ga hvali,napominjući, da «smo mi osuđeni pravedno, jer smo dobili po zasluzi, a On ništa loše nije uradio». I priznavši na taj način svoj greh blagorazumni razbojnik moli: «Pomeni me, Gospode, kada dođeš u Carstvo Tvoje!» I sluša odgovor na smirenu svoju molbu« I rekao mu je Isus: Istinu ti kažem, bićeš sa Mnom u Raju» (Lk. 23, 41 — 43). Tako i mi, ako ropćemo u nesreći, samo doprinosimo svojim stradanjima, ako primamo poslato radi naših grehova i smireno molimo Gospoda za milost, mi ćemo zaista tu milost i dobiti.
«Tog momenta, kada čovek blagodarno prima od Boga stradanja koja mu je poslao, on odmah izlazi iz njih u takav mir i sreću, da će sve oko njega postati svetlo i radosno. Samo poželi i Bog će poslati. » (sveštenik Aleksandar Jeljčaninov). «Zaista ćeš biti sa mnom u Raju», — obećao je Spasitelj, i predvorje raja možemo osetiti odmah ovde. Posebno je teško videti stradanja neverujućeg ili onog ko je sumnjičav u veri. U jednom od pisama bolesniku, smućenom neverovanjem i sumnjom, prep. Makarije Optinski piše: «Strada telo, strada i duša; a ako bi duša bila ukrepljena verom, i telo bi moglo dobiti ukrepljenje pri spokojstvu duha; smućeni duh ima uticaj i na telesni sastavi i bolest se umnožava».
Netrpeljivost stradanja ne daje čoveku da živi u realnosti. U mislima on se postojano vraća u prošlost, kada nije bio bolestan, kada je sve bilo dobro. On ne može da se odvoji od razmišljanja kada će se popraviti njegov život. Njegova svest je uvek između prošlog i budućeg, uvek u žalosti zbog gubitka i neubeđenosti u to šta ga čeka. Ako «pravoslavno živi svakog trenutka života, ta nesreća će time biti silno obezvređena, ako ne bude sasvim prebrođena» (sveštenik Aleksandar Jeljčaninov). Kada, zbog bolesti mi ne možemo, da izvršavamo svakodnevne obaveze, treba raditi ono što možemo.
U životu Bleza Paskala desio se značajan slučaj. Jednom ga je jako zaboleo zub. Naučnik je legao u postelju.Mučenje se pojačavalo. Treba se setiti da je to bila sredina sedamnaestog veka i na pariskim ulicama još nisu stajali natpisi: «Stomatologija bez bola». Lekovi za zubobolju su bili veoma ograničeni, i zato je sama zubobolja ličila na adska mučenja o čemu svedoči literatura toga vremena.
Da bi ublažio svoje stanje gospodin Paskal je rešio da se bavi nečim korisnim, da bi mu odvuklo misli od bola. On se setio nekog geometrijskog zadatka, koji niko nije mogao da reši. On se tako udubio u taj posao da je zubobolja ublažena. Kada je rešivši značajan zadatak o njemu prestao da misli, on je shvatio da se izlečio. A što se tiče zadatka on je bio toliko složen, da kasnije ni jedan poznati matematičar Evrope nije mogao da je reši pola godine, bio je toliko složen.
Švedska spisateljica Astrid Lindgren svoju prvu priču “Pipi Duga Čarapa” napisala je zahvaljujući bolesti kada nije mogla da se bavi svakodnevnim stvarima. Interesantno: Platon je smatrao da bolest, telesna nemoć, dovodi do zanimanja za filozofiju.
Setimo se interesantne sudbine talentovanog poete puškinove epohe — Ivana Ivanovića Kozlova. Kada mu je bilo oko 40 godina desila mu se nesreća koja mu je promenila život. U početku su mu se paralizovale noge, a zatim se pogoršao vid. U četrdeset dve godine I. Kozlov je potpuno oslepeo.Ali nije pao u očaj, našao je snage da se pomiri sa nesrećom. Po svedočenju V.A. Žukovskog, Kozlov «je podnosio svoju nesreću sa zadivljujućom snagom — i Božji Promisao koji mu je poslao takvo iskušenje, darovao mu je u to vreme veliku nadoknadu: porazivši ga bolešću, razdvojivši ga zauvek sa unutrašnjim mirom i sa svim radostima,otkrio je On njegovom pomračenom pogledu sav unutrašnji raznobrazni i nepromenljivi svet poezije, ozaren verom, očišćen stradanjem». Znajući francuski i italijanski, Kozlov, već slep, naučio je engleski, nemački i poljski. Po rečima Žukovskog, on je «znao napamet celog Bajrona, sve poeme Valter-Skota, najbolja mesta iz Šekspira» i mnogih drugih autora. Na kraju, Kozlov je znao napamet celo Jevanđelje.Njegov život je bio razdvojen između religije i poezije.
Kad je vera jaka — nema stradanja: Ona nas udružuje s nebesima.
U stradanjima, u radosti Bog je sa nama,
U svemu je Njegov pečat.
Tako je pisao Ivan Ivanović Kozlov. I još treba navesti značajan sonet ,molitvu, u poetskom obliku.Stihovi se tako i zovu:

MOLITVA
Oprosti mi, Bože, sagrešenja, I duh moj tamni obnovi,
Daj mi trpeti moja mučenja u nadi, veri i ljubavi.
Nisu mi strašna moja stradanja: Ona su zalog svete ljubavi;
Ali daj da plamenom dušom mogu da lijem suze pokajanja. Pogledaj ništavilo moga srca.
Daj Magdalenin žar svešteni, Daj Jovanovu čistoću;
Daj mi da donesem venac moj prolazni pod pritiskom teškog krsta.
K nogama Spasitelja Hrista. 
Smatra se , da je sudbina Ivana Ivanoviča Kozlova služila i služiće kao primer za mnoge ljude, čiji život je neočekivano i nepopravljivo promenila neizlečiva bolest. U bolesti moramo da izbegavamo roptanje i uninije. I to i drugo je greh i dosta utiče na tok bolesti. «U bolesti se učite smirenju, trpljenju blagodušju i blagodarenju. To što dolazi netrpeljivost , to je delo ljudsko.Doći će i treba ga odagnati. Na to i osećanje težine položaja šta drugo da se radi nego da se trpi. Ako se ne oseća tegoba, nema trpljenja. Ali kada dođe osećaj tegobe i poželimo da je odbacimo, tu nema ničega grešnog. To je prirodno osećanje! Greh počinje, kao posledica osećanja — duša se oda netrpeljivosti i pada u roptanje. Došlo je osećanje , treba ga odagnati. Bogu treba zahvaliti » (sveti Teofan Zatvornik).
U «Drevnom pateriku» navedena su slova jednog starca. «Starac o bednom Lazaru:  ne vidi se kod njega ni jedna dobrodetelj, koju bi on uradio, i samo jedno nalazimo kod njega, a to je što on nikad nije roptao na Gospoda, kao na tvorca milosti prema njemu, nego je sa blagodarnošću podnosio svoju bolest ii zato ga je Bog nagradio». To jest Lazar je trpljenjem bolesti zaradio carstvo nebesko .
Uninije smeta dejstvu blagodati Božije, tako i dejstvo lekova smeta.  U tome su saglasni i sveti oci i lekari.
Robert Stivenson, pisac koga znamo iz detinjstva, autor znamenitog «Ostrva s blagom» i mnogih drugih avanturističkih knjiga, u trećoj godini života dobio je bolest krajnika. Dalje, skoro ceo svoj život, on je bolovao i usled toga je čak morao da napusti svoju rodnu Škotsku. Evo šta je napisao o sebi:
« Ja sam se trudio, ne odstupajući od svog duga i naumljenog puta. Ja sam pisao u postelji, pisao ,kada je u meni išla krv kroz grlo, pisao kada sam imao temperaturu, pisao razdiran kašljem, pisao, i čini mi se da sam često podneo pečat koji mi je bacila sudbina i održao pobedu u bici sa životom».
Poznajem devojku, sada je ona studentkinja Moskovskog Državnog univerziteta, invalid je od detinjstva. Praktično ništa ne vidi. Ipak ona prekrasno uči. Veoma je društvena. U tom smislu postoji čak poverenje između drugarica pri njenom pozivanju u goste. Osim toga , ona prekrasno peva svoje kompozicije koje izvodi na gitari, pri čemu je njen repertoar veoa pažljivo izabran. I još ona piše stihove i skuplja ručne satove. Jednom reči, interesa i talenata ima mnogo.
Najvažnije je što je ona verujući i crkven čovek. Za razliku od svojih bliskih kojima je teško da se pomire sa njenom nesrećom, ona ne grdi Boga, prosto živi i raduje se životu. I to je prekrasni primer za one koji rade.
Pusti da prvo dođe Gospod
Sveštenik Aleksandar Jeljčaninov je pisao u svom dnevniku: «Velika je očišćujuća sila stradanja i njihov smisao. Duhovni naš rast zavisi najviše od toga kako mi podnosimo stradanja. Pred njima je mužestvo, spremnost je na njima, — evo znaka «pravilne duše». Ali ne treba ih tražiti i zamišljati ».
Same po sebi bolesti i stradanja — to još nije duhovni rast. Njih treba lečiti. « U bolesti pre lekara i lekova koristi molitvu», — uči prep. Nil Sinajski. Ne odbacuj lekarsko iskustvo ni u kom slučaju, neophodno je pamtiti ,što je prvo dejstvo u bolesti — pozivanje Gospoda u pomoć. Neka na početku dođe Gospod, a za njim lekar. Za mnoge verujuće takav poredak je prirodan.  Ali ne dešava se često da i crkveni ljudi obraćaju Bogu samo posle toga kada se ubede u nedovoljno iskustvo lekara ili nesposobnost leka?
Razbolevši se čak i kad se to desilo iznenada, uvek imamo vreme za molitvu. Makar i na samu kratku. Pri oštroj situaciji, pruživši ruku za tabletom ili kapima,ipak mi misleno treba da zamolimo : «Gospodi pomozi i blagoslovi ».
Pravoslavni čovek treba da ima molitvoslov. A u njemu u delu «razne molitve », ima molitva o bolesnima. Ima u molitvoslovu i moleban Presvetoj Bogorodici, u kome je rečeno, da se peva u svakoj duševnoj brizi i bolesti. Ima u molitvoslovu i molitva svetom velikomučeniku i iscelitelju Pantelejmonu. Svi ti «duhovni medikamenti» su dobri za primenu na početku bolesti. Ali čak i ako nemamo vremena između poziva Hitne pomoći i dolaska lekara, potpuno se može pročitati čak i sve nego samo deo navedenih molitvi.A ako neko ne može sam da čita on može da zamoli bliže, rodbinu, da pozove poznanike.Molitva — to je i zahtev za pomoć, i pozivanje Božjeg blagoslova na lečenje i ako hoćete, na delovanje lekara.
«Lekar ne leči sam, Bog kroz njega leči… Obratite se lekaru, ali u isto vreme molite Gospoda i svetitelje da bi Njega umolili da deluje lek. » (iz pisma sv .Teofana Zatvornika).
U bolesti se verujući trude da se često ispovedaju i pričešćuju. U naše vreme sveštenika možete pozvati i kući bolesniku,i u bolnicu. U prepisci prep. Makarija Optinskog sreće se preporuka: «U bolesti je veoma dobro ponavljati sve što sve što se traži; tako bi se i kroz nedelju dana ispunilo sve: za bolesnog uteha; kod nas i dva puta nedeljno pričešćuju bolesne ».
Svaki sveštenik ima višekratni opit posmatranja, kada se tok bolesti promenio posle ispovesti i pričešća.
Kod svetog Teofana Zatvornika nalazimo: «Bolesnom, pre svakog drugog dela, treba ubrzati očišćenje od grehova i u svojoj savesti se treba pomiriti s Bogom. Time se krči put ka blagodetnom delovanju leka. Čuveno je bilo da je bio neki poznati lekar koji nije prisupao lečenju dok se bolesnik ne pričesti i ispovedi; i što je bolest bila teža, on je to izričitije tražio.
Mogu reći da takvih lekara ima i sada. Verujući lekari svedoče da posle ispovesti i pričešća lečenje biva lakše.
Ispitivanje savesti, ispovest, u bolesti su veoma važni. Dešava se da čovek na neki način odmah oseti i uzrok svoje nesreće. Obično se to dešava ako su gresi grubi, strasti. «Ako osetite i vidite da ste sami krivi, počnite sa raskajanjem i žaljenjem pred Bogom,da ne bi izgubili dar zdravlja,koji vam je On dao.» (iz pisma Sv. Teofana Zatvornika.). Ali u većini mi ne vidimo uzrok i posledicu –bolesti i greha. To se dešava kako ukazuje prepodobni Ambrozije Optinski, ili od nepažnje na sebe, ili od nekakve zabave.On govori o jednom od čestih uzroka bolesti — nečistoj ispovesti.To srećemo i kod drugog Optinskog starca: «Bolovi tvoji i stradanja,izvini, su od toga, što se nisi čisto ispovedao» (prep. Anatolij (Zercalov)). A zato je tako važno usredsrediti se u samom početku bolesti i,pristrasno ispitujući svoju savest što potpunije se ispovedati. Pri tome, često u nesreći duša sama stremi takvom otkrovenju bez samosažaljenja i samoopravdanja ispovesti.
Sin grofa Vladimira Sergejeviča Tolstoja pamti da je njegov otac dugo godina bio ravnodušan u veri i često je ponavljao bogohulne izjave francuskih filozofa. Kada se opasno razboleo molio je ženu da mu čita Jevanđelje i Akatist Isusu Sladčajšemu;«Ali najznačajnija pojava te bolesti, —piše sin, — predstavlja ispovest i pričešće bolesnika. On je sa neobičnom jasnoćom sećanja ispričao duhovniku svoje grehe,kroz proteklih 7 godina (7 godina se nije pričešćivao). Sa verom i ljubavlju je pristupio primanju Svetih Tajni ».
Jedna moja poznanica se seća, govorila je ona,da prvo treba da se razboli, da bi počela savršeno tačno da se ispoveda. U zdravlju se ne ispovedaš tako detaljno, a u bolesti «da li od straha ,ili zato što Gospoda direktno osećaš, otkrivaju se takvi gresi, koje nisi ni primećivala; i vidiš sve kako postaje razumljivo, šta je glavno a šta nije ».
Da, takva «u strahu »ili «u prosvetljenju »od bolesti pažljiva ispovest —pojava je koja nije retka. Ali ta preporuka ne znači da treba beskonačno mučiti sebe i svoju savest pokušavajući da iz nje izvučeš uzrok nesreće. A to rade neki koji kod sebe pronalaze neke fantastične grehe.To samo po sebi — je već put u bolest.Istina,po savetu sv. Vasilija Velikog, mi možemo u molitvi tražiti od Gospoda «prvo poznanje tih uzroka po kojima On nas poražava, a zatim izbavljenje od nesreće».Zato što uzrok bolesti često ukazuje i na lek.
Mogu navesti takav primer.Domaćica je često korila one dve neveste koje žive zajedno sa njom za svaki čak i najmanji povod. Zbog lenjosti, nečistoće i drugih grehova.Njene pretenzije su verovatno bile osnovane ali od toga se nije bolje živelo.
Na sve pokušaje da se opravdaju njen odgovor je bio : «Kako ja to mogu!», «Kako meni polazi za rukom!», «Ja imam vremena ». I potrebno je bilo da se desi - u samom jeku seoskih radova domaćica se razbolela od neke neobične bolesti. Postepeno su joj otkazale noge.  Nije mogla ne samo da radi nego ni da se kreće. Pri tome lekarsku pomoć je bilo moguće zatražiti tek u najbližem gradu, a on je bio udaljen nekoliko desetina kilometara. Potrebno je bilo čekati neki transport.Koliko čekati-neizvesno.
Primećujem da je domaćica bila žena vredna i savesna.  I potrebno je bilo da svoj greh odmah razume. Kroz nekoliko dana neveste već nisu čule njene prekore. I sada, ako mladim rođakama treba da se izvini za svoje ponašanje, domaćica je dobrodušno odgovarala: «Ništa, polako, naučićeš », «ne možeš baš ti sve da uradiš», «Uradićemo sutra daće Bog». Odjednom su njene noge koje su doktori otpisali, ozdravele.Ali prestala je da kori neveste. Svešteniku se često obraćaju da blagoslovi operaciju ili da bolesnik ode u bolnicu. To je dobra crkvena tradicija, ali ona ne znači da sveštenika zovu da učestvuje u postavljanju dijagnoze ili metode lečenja. Sveštenički blagoslov- to je priziv Božje pomoći na lečenje da bi medicinski napori bili na korist bolesnika. To je još i molba svešteniku da se posebno pomoli za bolesnika.
Istina, ponekad tražeći blagoslov, sveštenika stavljaju pred izbor: Kakav lek blogoslovite da uzme bolesnik?..» I imenuju preparate za koje sveštenik nikad nije čuo, i čije nazive ne može ni da ponovi iz prvog pokušaja.Kako da tu da blagoslov!
autor: Prot. Sergej Nikolajev