Укупно приказа странице

26.11.11.

POSLUŠNIK SVETITELJA NIKOLAJA





Kazivanje o životnom podvigu starca Arhimandrita Ipolita, namesnika Rilsko-Kurskog manastira


Pre mnogo godina, Elena Kirdanova, u to vreme jos desetogodišnja devojčica, je putovala na taljigama sa kosidbe iz Homutovskog rejona Kurske oblasti, i zajedno sa njom – još dva starca. Prolazeći pored razrušenog Sveto-Nikolajveskog manastira, jedan od dvojice starijih ljudi je rekao:

- Ovde će nastojatelj biti Starac, koji će obnoviti manastir Svetog Nikolaja Ugodnika, i taj Starac će biti kao knez – dolaziće kod njega sa svih strana, čak i iz inostranstva. Ali on neće živeti dugo, umreće početkom sledećeg veka.Read More

-          A kako vi to znate? – upitala je Lena.

-          Pročitao sam u knjigama…- izbegavao je odgovor jedan od saputnika.

Smrt nastojatelja Sveto-Nikolajevskog manastira grada Rilska Kurske oblasti, Arhimandrita Ipolita (u svetu – Sergej Ivanovic Halin) je postala nepoznanica za Pravoslavne. Ne samo zato sto niko nije ocekivao njegovu smrt, vec i zbog tragicnih okolnosti, koje su je propratile i te velike radosti pobede nad smrcu, koju su, bez obzira na bol zbog nenadoknadivog gubitka, uvideli mnogi na dan njegove sahrane – na praznik Svetog Nikolaja, 19-og decembra 2002-e godine.

Otac Ipolit je rodjen 18-og aprila 1928-e godine, u seljackoj porodici sa mnogo dece, u selu Subotino Solncevskog rejona Kurske oblasti. Posle osnovne skole je radio kao radnik na opravci autoputeva. U svojoj autobiografiji je pisao: «Primivsi Tajnu Svetog Krstenja neposredno posle svog rodjenja, u domovini, u Crkvi Ikone Majke Bozije Kazanjske, nisam zaboravljao rad na spasenju svoje duse. Posecivao sam Boziji hram, i Gospod je ukrepljivao u mojoj dusi ljubav prema Svetoj Crkvi, citanju Svetog Pisma, Zitija Svetih, koja su me podstakla da pocnem da trazim najbolje uslove za spas svoje duse. S tim ciljem sam 1957-e godine postao iskusenik Glinske pustinje, gde sam izvrsavao mnoga manastirska poslusanja. A potom sam presao u Sveti Pskovo-Pecerski manastir, cvrsto odlucivsi da svoj zivot nastavim po manastirskom tipiku (ustavu) – manastirskim nacinom zivota.»

Februara 1959-e godine Arhiepiskop Jovan Pskovski je blagoslovio njegov postrig u monaha s imenom Ipolit, u cast Svestenomucenika Ipolita. 14-og juna 1960-e godine je bio rukopolozen u cin jeromonaha. 1966-e godine po Blagoslovu Patrijarha Alekseja I otac Ipolit je bio upucen na poslusanje na Svetu Goru u ruskom Sveto-Pantelejmonskom manastiru. On je u to vreme vec bio duhovno iskusan, prekaljeni podviznik u nevidljivoj borbi, prosavsi skolu poslusanja kod Glinskih staraca Serafima (Amelina) i Andronika (Lukasa), bio kelejnik jednog od poslednjih Valaamskih staraca – jeroshimonaha Mihaila. Po povratku sa Svete Gore dosao je u Glinsku pustinju po Blagoslov za upis u Duhovnu seminariju. Starci su odgovorili: ovde je za tebe i seminarija i akademija. Prema starcu Androniku, koji u toku tri dana nije izlazio iz kelije, moleci se za isceljenje od smrtne bolesti, otac Ipolit se ceo zivot odnosio sa strahopostovanjem, neprekidno osecajuci njegove molitve, i kada se pojavila ta mogucnost, zamolio je da ponese zemlju sa groba oca Andronika, iz Gruzije. «Starce, vi cete umreti – ko ce posle vas biti starac?» - upitao je otac Ipolit oca Andronika. «Da, ti ces biti starac», - odogvorio je otac Andronik.

Oprastanje_Sleva_od_groba__Mitropolit_Kurski_i_Rilski_Juvenalijeippolit_02











Opraštanje… (Sleva od groba – Mitropolit Kurski i Rilski Juvenalije),
na sahranu oca Ipolita su doputovala duhovna čeda iz cele Rusije

O dugogodisnjem periodu svog podviznistva na Svetoj Gori, otac Ipolit je veoma malo pricao. Samo je jednom, u duhovnom razgovoru sa ziteljima Sveto-Nikolajevskog manastira, izrekao da je Gospod preko njega spasao mosti Prepodobnog Siluana Atonskog. Tih godina Prepodobni Siluan jos nije bio kanonizovan, iako su svi Svetogorci verovali u njegovu Svetost, dok su drugi imali nerazumnu revnost prema njegovom podvigu i zeleli da sakriju njegove ostatke, kako ne bi bili pronadjeni. Otac Ipolit je znao kako da se tome suprotstavi. Zasluzuje paznju cinjenica, da je otac Ipolit ziveo u keliji starca Siluana i imao isto poslusanje kao i Siluan Atonski – bio je ekonom manastira.

Arhimandrit_Ipolit_HalinArhimandrit Ipolit (Halin)

Sa Svete Atonske Gore se vratio u Rusiju kao starac. Moze se reci da je starac – covek koji je postigao bezstrasce, cistotu srca i druge blagodatne darove. Istinski starac je, po tumacenju Svetih Otaca – onaj covek koji je zadobio narav Hristovu. Svi su, sa retkim izuzecima, priznali da je otac Ipolit zadobio narav Gospoda. Znajuci, ili cak samo jedanput ga videvsi, ljudi su se susretali s cudom, koga ranije nisu osetili u svetu skoro bez ljubavi: s cudom prave Hristove ljubavi. Arhimandrit Kiril (Pavlov) je o ocu Ipolitu govorio da je on – najbolji starac. Shiarhimadrit Makarije (Bolotov) se ovako izrazio o njemu: «Kad bi u Rusiji bilo sto takvih monaha kao sto je starac Ipolit, Rusija bi se sa korenjem uznela na Nebo». Starac iz Kursko-Korene pustinje jeroshimonah Jovan (Buzov) je preko svojih duhovnih ceda predavao «poklon svom duhovnom ocu Starcu Ipolitu». Dobivsi prosforu od oca Ipolita uz molbu za Svetu moltvu, otac Jovan je zaplakao, celivao prosforu i rekao: «Ko sam ja- njemu se javlja Sama Bozija Majka». Malo pre svoje smrti otac Ipolit je  ispricao o sebi jednom zitelju Sveto-Nikolajvskog manastira: «40 godina sam se do zemlje klanjao svakom coveku». On je sebe smatrao nizim od svih. Mnogi su primecivali tu neobicnu trpeljivost, zbog koje je Gospod Starca obilato darovao Svojom Ljubavlju. Ljude, koje mu je Gospod slao, Starac je privodio ka Hristu, on ih je mirio sa Bogom. Na taj nacin je ispunjavao «starcevu prvu zapovest». Kada se Pahomiju Velikom javio Angel sa Ustavom opsteziteljnog manastira, urezanom na kamenoj ploci, Pahomije je upitao Angela: «Sta Gospod ocekuje od mene?»  Angel je odgovorio:»Gospod zeli da miris ljude sa Bogom». Ljudi,dusa namucenih strastima, odlazili su od oca Ipolita umireni i isceljeni. Starac je dostigao takve neizmerne visine, da su svaki njegov gest, svaki pokret i svaka rec izrazavali smirenje i krotost. Neprekidno Slavoslovlje Gospoda je bilo prirodno i nepromenljivo stanje njegovog duha. Gospod mu je davao snage da uzima na sebe tudje grehe, da strada za druge, upodobljavajuci se tako Hristu.

Posle prozivljenih 18 godina u zajednickoj molitvi na Svetoj Gori, Starac se vratio u Rusiju. 1986-e godine Arhimandrit Ipolit je dobio Blagoslov Arhiepiskopa Kurskog i Belgorodskog (sada – Mitropolit Kurski i Rilski) Juvenalija za sluzbu u Kurskoj eparhiji. U toku nekoliko godina je bio nastojatelj kurskih Crkava, koje je morao u potpunosti da obnavlja. 1991- e je postao nastojatelj tek obnovljene Crkve Rilskog Sveto-Nikolajevskog muskog manastira, koji je takodje bio razrusen.

Manastir je za 11 godina pod rukovodstvom oca Ipolita postao jedan od najvaznijih centara duhovnog zivota u celoj Rusiji. Iz kojih sve krajeva nisu dolazili autobusi, za koje vremenom nije bilo mesta da se parkiraju u manastirskom dvoristu, ljudi su dolazili …, cak su isli peske, ako nisu imali novca za put. Otac nastojatelj je postao graditelj Sveto-Nikolajveskog manastira- ukrasio ga je belom sabornom Crkvom i konacima. Organizovao je veliko domacinstvo sa zivotinjskim farmama, mlinovima, pekarama i dve hiljade hektara oranice. U toku tih godina, Starac je osnovao pet skitova, dva zenska manastira u Kurskoj i Belgorodskoj eparhiji, a takodje i Uspenski muski manastir u Beslanu i zenski manastir u Alagiru na teritoriji Severne Osetije (mnogi zitelji tih manastira su starceva duhovna ceda). Manastir u Beslanu je osnovao Sveti Sinod Ruske Pravoslavne Crkve, blagoslovio ga je Svjatijejsi Patrijarh Aleksej II, kada je na mestu buduceg manastira bilo samo kamenje i nista vise, a zatim je otac Ipolit uputio cetiri iskusenika iz Rilska u Severnu Osetiju. Starac Ipolit je svojim molitvama i trudom obracao duhovnom zivotu ne samo Ruse, nego i Osetine. Vernici osetinskih Pravoslavnih Crkava su uglavnom mladi ljudi od 15 do 30 godiina.

Ljudi su svaki dan zvali telefonom, i molili iskusenike da odu do starca i da mu ispricaju njihova licna skrivena prezivljavanja, nimalo se ne bojeci da ce biti neshvaceni. I to je postalo toliko uobicajeno, da je bratija manastira prestala da obraca paznju na neobicnost tih telefonskih poziva. Ali je najzacudjujuce to sto su problemi ljudi, koji cak nisu uspostavili telefonsku vezu sa manastirom ili se samo spremali da zovu, na neki neobjasnjiv nacin bili razreseni, a oni sami dobijali odgovore na svoja pitanja. Monasi su se cesto samo u mislima obracali ocu Ipolitu i u srcu dobijali njegov odgovor.

Sveto-_Nikolajevski_Rilski_manastirArhimadrit Ipolit je bio dostupan svima i duhovno u vecoj meri slobodnom coveku. Ali svoj duhovni mir on nije nikome otkrivao. Medjutim, pouzdano je poznato to da je starac opstio sa nebeskim stanovnicima, pre svega sa Svetim Nikolajem, koga je bezgranicno postovao. Autor ovih redova je mogao od nekih nepoznatih ljudi da cuje, da kada su se obracali Svetom Nikolaju Cudotvorcu zbog svojih problema, od njega su dobijali jasno urazumljenje: idite ocu Ipolitu. Ljudi su odlazili i dobijali ono za sta su se molili.



***

Nikola Vladimirovic Babohin, kelejnik oca Ipolita

Arhimandrit_Ipolit_Halin1Kicma me je jako bolela. Posle armije mi je vrat bio potpuno uvrnut. Lekari nisu znali kako da lece tu bolest, a ja nisam mogao da spavam od bolova. Kada sam cuo o ocu Ipolitu, odmah mi se u dusu urezalo njegovo ime. I kroz pola godine sam posao k njemu u selo Zimovenjki Belgorodske oblasti – bilo je to 9-og decembra 1990-e godine. Dosao sam kod Starca samo na dva dana – pre toga sam bio neodlucan. Tada sam pronikao u Starcevu dusu. Rekao sam mu za svoju bolest i ona je uskoro prosla. Starac me je uputio na hodocasce po Svetim mestima: u Petrograd Svetoj Kseniji Blazenoj i Svetom Jovanu Kronstatskom, u Trojice-Sergejevu Lavru Svetom Sergeju Radonjeskom – dao mi je i novac za put. Zatim vec u Rilsku, starac me je vodio po selima na sahrane, i na osvecenje kuca. Sedajuci za sto, starac je obavezno pominjao one koje je sahranio. Premda su mnogi svestenici otkazivali svoje dolaske. Starac nijednom nije ljudima otkazao, cak i kad ja nisam isao sa njim. Iskusavao sam ga, govoreci: «Starce ima tamo i votke i mesa…Sad tek shvatam, koliko je to vazno za ljude da svestenik sedne zajedno sa njima za sto i da se pritom pomene upokojeni.  Na sahranama je mnogo otkrivao zivima. Ljudi su posle toga pocinjali da se mole, blagodare Boga. Radovali su se sto su od stola ustajali kao pravi ljudi. Secam se jedne sluskinje Bozije – ona je prekrivala sto. Posle pomena otac Ipolit mi je rekao za nju: nije imala nijedan pobacaj. I lice joj je bilo svetlo,svetlo.

***

Jednom su na pomenu neke bake jadikovale: zao im seljaka, imao je samo 60 godina, bio je jos mlad. A Starac kaze: «A koliko je jos trebalo da zivi – u Crkvu nije isao, nije se kajao, Bogu se nije molio – dovoljno». Ja sam se cak uplasio za oca – «usijane glave» su bile pored. Ali su se svi nekako cutke slozili sa njim. A jednom je starac upitao:»A vi zene da li u Crkvu idete, da li dolazite kod nas u manastir?» - Ne, Starce, bole nas noge …» A on je odgovorio: «Dodjite, trebalo bi bar jednom godisnje da se pricestite». Koliko je narod zatvoren.

***

Genadij Markin, moj drug, je nekako prisao ocu Ipolitu i upitao:»Starce, kako da se spasem?» Starac mu je rekao: «Sedi ovde u manastiru, i ako nigde ne odes – spasces se». Gena, tada jos veoma mlad momak, nije ga poslusao vec je otisao da ratuje u Ceceniju, pao pod voz u Kursku – noge su mu bile odsecene. Pre pola godine je dosao u Rilsk, ostao malo, ali je ponovo poceo da se uznemiruje, i vratio se kod majke.

***

Starcev Blagoslov je bolje ne potcenjivati. Nekako posle jedne sahrane otac Ipolit je sve blagoslovio da sednu za trpezu kao i obicno. A orkestar duhovne muzike, koji svira na sahranama, treba da putuje dalje a nikako da krene. Krenuli su, automobil je stao – dva sata su ostali i to bez razgovora. Samo posle pomena smo im pomogli da poguraju automobil, i otisli smo zajedno.

***

Pre tri i po godine mi je pozlilo. Tada jos nisam znao kakva je to bolest bubrega – skocio sam iz postelje (bilo je to rano ujutru) – i sav pobledevsi, vicem zeni:»Lena, trci u bolnicu ja ne znam sta je sa mnom». Dosla je «hitna pomoc». Ustanovili su grceve u bubrezima. Odvezli su me u Rilsku regionalnu bolnicu. A ja samo sto se potpuno ne rastrgnem od bolova. Zamolio sam da mi dozvole da nazovem manastir. Vicem iskuseniku: trci ocu Ipolitu i zamoli ga da se pomoli za mene. Minut posle pet sam vec mogao da trpim taj strasan bol, mogao sam da ustanem sa postelje. I mislio sam: Gospode, zasto imam tako nesnosljive bolove, takve muke nisam nikad imao u zivotu. I dobijam odgovor u srce: za ovo i za ovo… Gospode, kazem, pa ja sam se pokajao! Odgovor ne dolazi u srce. Kroz nedelju dana sam se oporavio, dolazim u manastir, vrata kelije oca Ipolita su otvorena (tako uvek biva kad god mi je veoma potreban). Penjem se stepenistem, a starac kaze odozgo: «Pa Nikoluska za to i za to?» I nabraja grehe koje mi je Gospod napomenuo u bolnici. A ja cu zacudjeno: «Starce, ali ja sam se pokajao!» «Da ali treba i postradati!

***

Odmah posle toga sto se meni desilo, moja zena Elena je dosla kod Starca, koga je znala odavno. Starac ju je sacekao sa cudnim recima: ko ste vi? Vi ste dosli iz Moskve?…Elena tada jos nije nista shvatala. Jurodivost Hrista radi ocu Ipolitu nije bila strana.

***

Jos 1991-1992-e godine dosle su kod Starca dve zene iz grada Sume – tada je u manastiru bio samo mali kokosarnik i dve kravice. Otac Ipolit je tim zenama dao veoma prosto zaduzenje: da cuvaju krave i hrane kokosi- sve im je detaljno objasnio sta da rade. One su pocele da imaju velika iskusenja i uopste nisu mogle da shvate sta treba da rade, a za sve su pocele da krive oca Ipolita: «Oce mi smo dosli kod vas – mi imamo toliko problema!» «A kokoske niste nahranile?»- pita otac Ipolit. «Ne». Zene su se naljutile: zasto je starac takav!

***

U manasitru su istovremeno zamonaseni otac Jefrem, otac Dositej, Viktorin i Avgustin. I tog dana mi je otac Ipolit poklonio brojanice. Starac me je savetovao da idem u monahe, i ja sam upitao: «Oce hocete li me vi zamonasitii?» On je odgovorio: «Ako hocete i sad», - i ja sam se uskoro ozenio. I brak mi je takodje predskazao: na Crkvenom horu ces naci zenu, na hor gledaj. Tako je i bilo. Mnogi su od njega trazili da ih zamonasi, mnoge je odbijao. Jedan je isao-isao za njim i na kraju «izmolio». Starac ga je zamonasio, a on se zatim…ozenio.

***

Desavalo se da je otac Ipolit otkrivao ili javno upozoravao na nevolju, a bivalo je i tako, da se dogadjalo ono, sto je on nameravao. Jedna sluskinja Bozija, Ljudmila Makejeva, iz fabrike secera, je dosla kod starca i dugo mu pricala o svojim problemima – on je sve saslusao i upitao: «Premda ce zidovi da ostanu?» Zena nije razumela: kakvi zidovi, o cemu starac prica…I 6-og januara je kod njih izbio pozar, kuca je izgorela – samo su zidovi ostali. Starac se trudio da ljudima pomaze neprimetno, kako niko ne bi znao za to. Ali sve sakriti u potpunosti – to je bilo nemoguce. Desavalo se da porodicama sa mnogo dece pokloni kravu (sam je veoma voleo krave)- i pogorelci su mu dolazili i razni ljudi, sirotinja – on je sve voleo, sve ih je primao i starao se da svima pomogne.

***

Jednom je dosao jedan sluga Boziji Aleksej iz Harkovske oblasti, njega su u mladosti tukli, on je bio «prvi momak u selu»: sestra ga je dovezla u manastir kad mu je bilo izmedju 45 i 50 godina. Starac mu nije dao nikakvo poslusanje u manastiru – tako je on isao kao siroce po manastiru, i pojedini iskusenici i poklonici su ga ismevali, premda sam ja razgovarao sa njim – on je veoma zdravo rasudjivao. Ostao je u manastiru osam meseci. Starac se sve to vreme molio za njega, i ja sam po njegovim ocima primetio da polako ozdravlja. Ali njegova sestra Nina je bila maloverna i odvela ga je, iako Starac nije blagoslovio njegov odlazak, govoreci da ce «Aljosa uskoro napasati krave».

***

A sestra ce na to: «Ma kakve on krave ima». Odvezla je Aljosu i smestila u psihijatrijsku bolnicu pod Harkovom. Tamo je i umro – nije proslo ni pola godine. O svojoj smrti je jos ranije obavestio svoje bliznje. Kada je predao dusu Gospodu, rodjaci su se iznenadili: «Niste starca ni zvali, a mirise na tamjan». Od Alekseja na smrtnom odru se sirio blagouhani miris. Zbog stradanja koja je preziveo i zbog molitava starca Ipolita. Blagouhani miris se osecao po celoj sobi.

***

Sluskinja Bozija Varvara Akimovna Cehovskaja je mnogo toga prezivela zbog svog pre nekoliko meseci umrlog sina Jurija. Cela porodica se zaputila kod oca Ipolita da ga pita zasto im se Jurij do sada nije javio: «Starce, mi mnogo prezivljavamo sto Juru jos nismo videli». Te noci su videli Juru u snu. «Ne brinite za mene», - njegova dusa se neobicno radovala…

***

Desavalo se da se posvadjamo s nekim, izvredjamo susede, odemo kod Starca, i on ili nas moli za trpeljivost ili « Daj Boze pomozi». Desavalo se da mu neko prosto pridje: «Starce blagoslovite!» A on odgovara drugi put: «Zdravlja Boze, pomozi». Tim recima – o bolesti, o Bozijoj poseti je upozoravao ljude, kako oni posle ne bi roptali na Boga. A desavalo se, odlazis njemu razdrazen, ponizen, zelis da se pozalis na nekoga, i samo sto mu pridjes – gnev nestaje, dusa se smiruje i mislis: zasto sam ja zeleo da ga vidim? Starac je i otvoreno odgovarao.

***

Jednom su kod njega dosle neke zene- kolhoznice: Blagoslovite, i poklonile se pojasnim poklonom». A on im je odgovorio: nisko se klanjate da kante kradete. One su priznale da su u kolhozu krale kante.

***

Jednom je telefonom zvala Tatjanu Kuropatovu njena sinovica, koja je uzela na sebe za nju veliko molitveno pravilo i pocela je da zapada u ocajanje, jer nije mogla da ga ispuni. Otac Ipolit, koji se u to vreme nalazio u Rilsku, je video to njeno stanje i pozvao je njenu tetku, blagoslovivsi da se pravilo smanji. «Duze je tesko za nju…»

***

Otac Ipolit je zamolio jednu sluskinju Boziju da ga priceka pored Crkve, a sam je posao u konak. Dok je cekala, ta zena je videla Starca kako se moli u vazduhu i zapretivsi joj prstom, ona je pomislila da vidi zlog duha. A posle je rekla ocu Ipolitu: «Starce ja sam videla zlog duha s vasim likom». Otac Ipolit se posle tih njenih reci okrenuo i nije vise s njom razgovarao. Ona je to ispricala meni.

«Sestro, - odgovaram joj, - to vam se sam otac Ipolit javio i zapretio vam. A da li znate zasto? Setite se!»- «Da, zato sto muza veoma vredjam ruznim recima». Ona je otisla kod oca Ipolita i zatrazila oprostaj.

***

Starac je uvek znao kome je u odredjenom momentu potrebna podrska i tesio je, tesio, tesio narod Boziji. Za svakoga je imao rec podrske. Naravno, mnogi su dolazili da ga kusaju, neko iz radoznalosti, neko je molio: daj nam rakije. Ali on ni takve nije ostavljao bez molitve i utehe.

***

ElenaBabohina ,grad Rilsk
Moja majka je bila veoma bolesna, dobila je napad i pozvali smo hitnu pomoc. Lekari su joj dali inekciju, otisli a njoj je bilo sve gore i gore. Sedim s njom i ne znam sta da radim – tri sata je posle ponoci. U mislima smo se obratili starcu Ipolitu: pomozi Starce! Odmah je majcin bol poceo da jenjava, bilo joj je malo lakse, i zaspala je. Mislim da se otac Ipolit tada pomolio za moju majku.

***

Otac Ipolit je svima delio ikonice, svima koji su mu se obracali. Znao je tacno koju ikonicu da da odredjenom coveku tako da mu bude od koristi – kom Svetitelju da se moli, i od kog Svetitelja da trazi pomoc. Mnogima je davao papirnu ikonicu  Svetog Velikomucenika Jovana Socavskog, koji pomaze u zivotnim nevoljama, u trgovackim poslovima. Starac je veoma voleo kada covek ima dovoljno sredstava za zivot – veoma mu je tesko padalo da gleda bedu i siromastvo. On je sam poticao iz siromasne seljacke porodice. Trudio se da nekome pokloni svinju, nekome kozicu: «Uzmite, govorio je, dacete novac kad budete mogli». Pocetkom 90-ih godina je u manastiru bilo veoma tesko nabaviti potrebne namirnice. Putovali su u selo Boljsegneusevo, tamo je Starac osnovao zenski manastir, gde su uzgajali krompir. Sestre su se zalile: eto stalno smo u polju, a ne molimo se u Crkvi. A otac Ipolit im je odgovarao: «Zar nahraniti coveka nije bogougodno delo? Dolaze Hristos i Svetitelji i kao stranci. Nahranite, majke, nahranite».


***
 
Svetlana Selkunova je isla u pedagosku skolu u Rilsku, a njena majka je radila sa mnom. Sveta se spremala da upise pedagoski institut, i posla je po Stracev Blagoslov: «Spremam se da upisem pedagoski institut u Vladimiru, tamo imamo rodjake, oce blagoslovite». «Daleko ti je i bice ti tesko u Vladimiru, ali idi tamo upisi tehniku». «»Ali Starce ja sam zavrsila pedagosku skolu, i treba da upisem pedagoski institut». «Da, da upisi tehniku». «Ali ne tehnicki, nego pedagoski institut». «Dobro kako hoces», - odmahnuo je rukom uvidevsi da se Svetina majka vec ljuti. Devojcica je dosla u Vladimir sa svojom diplomom, i kazu joj: morate da polozite sve ispite, s vasom diplomom ne mozete da upisete nas institut. Sta da radi? Preko puta se nalazio politehnicki institut, otisli su tamo, i jedan od fakulteta – je profilni – prosla je savetovanje i upisala ga bez polaganja ispita.

***

Sluga Boziji Sergej iz Rige (trenutno radi u Rilsku), je pricao kako je po Blagoslovu Starca putovao u Moskvu po duhovnu literaturu. On je zajedno sa jos jednom sluskinjom Bozijom poneo mnogo knjiga i bilo im je jako tesko da nose – vrucina, sunce upeklo, torbe su prepune, te su u podzemnom prolazu resili da kupe gajbu piva. Kupili su, popili, poneli dalje sve na zeleznicku stanicu, zatim Kursk, Rilsk. Doputovali su, zale se Starcu: vrucina, nemamo novca, jedva smo nesto nakupili za karte. A Starac ce: «A za gajbu piva ste imali novca». Starac je video ceo njihov put do najsitnijih detalja.

***

Tatjani Kuropatovoj je rekao: «Sestro, ti ces biti igumanija». Ona se neocekivano osmelila:»Starce da li vi to vidite ili kako?» «Kako za koga, a na tebi licno vidim Krst», - odgovorio je Starac na direktno pitanje.

***

Viktora, Tatjaninog muza je blagoslovio da uci za svestenika, a on je sve odugovlacio. Viktor je jednom dosao kod Starca, razgovarao s njim, a Tatjana ga pita: «Sta ti je Starac rekao?» Viktor odgovara u nedoumici: «Pitao me je sve – kako je Boris Nikolajevic, kako Mihail Sergejevic?» Posle toga su svi shvatili da je otac Ipolit znao za Viktorovo neobicno bavljenje politikom. Posle mu Starac vise nije davao Blagoslov da bude svestenik. Kasno je, rekao je. Uskoro se Viktor ozbiljno razboleo.

***

Moj muz je cesto vidjao oca Ipolita jedva zivog. Neradnim danima su u manastir dolazili po 5-6 autobusa sa svih strana, manastirsko dvoriste je bilo puno automobila, i svi zele da porazgovaraju sa Starcem, zele da se za sve pomoli. Od njega su svi odlazili radosni, uteseni, obodreni. A kako je bilo njemu da uzima na sebe grehe i iskusenja i nevolje tolikih ljudi? I pored svega, niko ga nikada nije video ljutog, tuznog – niko nije mogao ni da ga zamisli takvim. Mnogi su naravno dolazili iz radoznalosti, postavljali glupa pitanja. On je slusao, trpeo, smirivao se pred svakim. Jedna zena je bilo toliko uporna da Starac procita pismo njene cerke, iako joj je on vec dao iscrpan odgovor. Starac je uzeo pismo u ruke, poceo da cita, iako mu je sadrzaj pisma bio poznat od ranije. Odjednom je zena primetila da starac cita pismo odozdo nagore, drzeci ga naopacke. Postidela se. Samo jednom je Starac rekao: «Mnogi u manastiru zive kao u raju, a ja sam ceo zivot proziveo kao u zatvoru».

* * *

Starac je blagoslovio mog muza da ode kod Blazene Ljubuske Petrogradske. Kolja je razmisljao – da li na nedelju ili dve – a Starac mu je rekao da ce se on za dva dana vratiti u Rilsk. Kolja nije poverovao. Otputovao je kod Blazene Ljubuske, poklonio se Mostima Svetog Jovana Kronstatskog, i kako je pozeleo – nazad k Starcu, u manastir, posto je tu kupio povratnu kartu. Svoj put je prespavao, a zatim je saznao da je taj voz imao veliku havariju na putu. Dosao je sledeceg dana. Tako se i desilo kako je Starac predskazao: stigao je posle dva dana. «To te je Sveti Jovan Kronstatski poslao kod Svetog Jovana Rilskog», - osmehnuo se Starac Ipolit.

* * *

Mnogi u Rilsku i Kursku su roptali, ne shvatajuci da Starac prihvata sve koje Gospod dovodi u manastir. Sirote, uboge, narkomane, pijanice. Jedna zena je na svoje oci izgubila muza i dvoje dece – oni su stradali za vreme rata. Ostala je bez sredstava za zivot, bez dokumenata. Stalno su joj prebacivali – glava i srce je stalno bole, kome je potrebna takva. «Samo su me ovde prihvatili», - umirila se ona iako je samo malo bila u manastiru.

* * *

Cesto su se Starcu zalili, toboze taj je pijanica, taj je lopov, taj narkoman, ovoga treba dovesti u red, a ovoga isterati. On je sve to pazljivo slusao i ne jednom rekao: «Oce ja ovde nisam nastojatelj».  «Starce, a ko je nastojatelj ako niste vi?…»Sveti Nikola Ugodnik. Onoga koga treba on posalje k meni. Kako ako mi Svetitelj salje nekoga a ja treba da ga oteram? On ce sam to da odredi.» On je sve prepustao Bozijoj Volji i Svetom Nikolaju.

I vidis – nekad neko ode sam, a neko i zeli da ode ali se to ne desava…

Po njegovom Blagoslovu iskusenici su skupljali dobrotvorne priloge za manastir na pijacama Moskve, Rilska. Zavidljivci su zbog toga klevetali. Ali je Starac na to odgovarao recima: «Prilozite sestre, spasavajte ljude!» Jer je prilog za manastir spasonosan za dusu.

* * *

Vasilisa Ivanovna Skudraj , predavac umetnosti, grad Moskva:
Starac je imao obicaj da seta nocu po predgradju, gde se nalazi nas Rilski manastir, i obilazio je kuce, molio se za ljude tajno, a da oni nisu ni znali. Isao je na groblje, prilazio svakom grobu i molio se. Jednom je na (svezem) grobu ugledao psa, koji je legao da ugine zajedno sa svojim gazdom – pas nije nikome dozvoljavao da mu se priblizi i vec je izdisao. Starac se pomolio i posao, a pas za njim. Taj Dik, kako smo ga potom nazvali, je cuvao Starcevu keliju i bio je veoma opasan pas. Ponovo smo na leto dosli u manastir, moja cerka Olja je bila presrecna da moze da mazi psa, kojem odrasli muskarci nisu smeli ni da pridju, i Dik ju je izgrebao po celom licu: nasla sam je svu u krvi. Odvezli su nas u Rilsku regionalnu bolnicu. Dolazimo, a u bolnici nema nikoga da nam pomogne- nalepili su neki flaster i napisali: dodjite sutra. Na povratku u manastir sreo nas je Starac, jos neki iskusenici, i nekoliko ljudi; otac Ipolit je Olgu prekrstio i rekao: sve ce biti u redu. Uvece se Olgino lice zateglo, dobilo boju. Ja sam bila toliko zadivljena da nisam verovala svojim ocima. Od strasne rane, koja je mogla da ostavi trajni oziljak, ostala je samo mala kockica duzine 5mm, koju niko ni ne primecuje. Imam dve vec odrasle cerke. A otac Ipolit me je blagoslovio da posinim osetinsko dete (na krstenju mu je Starac dao ime Georgije), sa kojim nisu mogli da izadju na kraj u manastiru, bilo je veoma nemirno…Danas taj decak ima 12 godina – vec tri godine zivi kod nas, u nasoj porodici,i,Slava Bogu, Starcevim molitvama, postao je Pravoslavan.

* * *

Moja rodjaka Polina – ja sam njena kuma –je rodjena dusevno bolesna, bila je sva prekrivena ljuspicama, ekcemom – ne ni ekcemom-cak niko u Moskvi nije mogao da postavi tacnu dijagnozu, a tim pre ni da je izleci. Iz Rige je u Moskvu dosao otac Amvrosije, i odseo je u susedstvu moje sestre, na Lenjinovom bulevaru, i prica joj da u selu Zimovenjki Belgorodske oblasti (to je pre promene naziva u Rilsk) zivi divan Starac, otac Ipolit, i da devojcicu treba da odvedemo kod njega. Oni su doputovali u Zimovenjki, otac Ipolit je procitao molitvu mojoj rodjaci, i te ljuspice su nestale, ali ne odmah. Otac Ipolit je rekao: «U njoj je legion zlih duhova jer je devojcica preuzela sve grehe vase porodice». Dojence…Izlazak zlog duha je slican smrti, ljudi se cesto toga boje i prestaju da se mole. Predstavite samo sebi – Apolinarija je umrla na nase oci, u svakom slucaju nama se tako cinilo. Ona je posle lezala ne disuci. A Starac je rekao: «Ne bojte se to je samo jedan zli duh izasao iz nje. Samo jedan». Danas ta devojka zavrsava Pravoslavnu medicinsku skolu, i upisace medicinski fakultet. A u skolu nije mogla da ide zbog te bolesti. Ona se po Starcevom Blagoslovu kupala na udaljenom izvoru Majke Bozije, koji se nalazi iza manastirskog zida – to je jedan od najjacih manastirskih izvora; ulazila je u njega, mucila se, zli duhovi je nisu tako lako napustali, a kada su je potpuno napustili postala je tako tiha, radosna, prosvetljena. Trenutno neguje bolesne od raka u Moskvi.

* * *

Poslusnik Mihail je imao panariciju – to su nesnosni bolovi u palcu. Poceo je da ga naparava u furacilinu, ali nista nije pomagalo. Ja mu kazem – Miso treba da ides kod Starca. A on nece: necu da idem kod Starca samo zbog palca da ga uznemiravam glupostima. I ja sam dobio panariciju. Ja  kao i «strogi poslusnik» Misa nisam otisla kod Starca, vec je on sam  dosao. Moramo nesto da uradimo: bole nas palcevi. Starac je odgovorio: treba se pomoliti, i otisao. Posle nekoliko sati vise nije bilo ni traga od bolova u nasim palcevima.

* * *

Kada Starca nisu slusali, desavale su svakakve neprijatnosti. Bila je u manastiru majka Ana, dusevno bolesna, Starac ju je izlecio, i ona je ostala kod Starca, i jednom je u manastir dosao iz Kurska njen sin, mlad momak, koji je mastao o automobilu. On je mnogo godina stedeo novac i na kraju je sebi kupio kola strane marke, kojima je i dosao i zeleo da provoza i majku. Starac je pogledao njegov automobil i rekao: da li bi ga poklonio manastiru. Kako da ga pokloni kad je ceo zivot mastao, i masta je sad postala stvarnost. Mladic je otisao, i ja ne znam kako se to desilo uglavnom imao je strasnu saobracajnu nesrecu… Automobil nije vredelo popravljati, a on sam je bio na granici zivota i smrti. Starcu naravno automobil nije bio potreban. On nikada nije govorio «u prazno», ukoliko je pred sobom video slabog coveka koga ocekuju nevolje. Starac se trudio da otkloni nesrecu, objasnjavajuci te situacije sa prenesenim znacenjem. Ali taj mladic nije nista shvatio, ili tacnije nije zeleo da shvati.

* * *

Kosta Rostovski je dosao u  manastir iz zatvora. Bio je zivahan covek i stalno je odlazio u Rostov na Donu. Starac mu je govorio: nemoj, ne idi tamo. Da li znate koje je stracevo pravilo? Tamo gde si gresio, nemas moj Blagoslov da zivis, iako su tamo i dom, i roditelji – ne. Kostik je poceo da ga moli, jer je veoma zeleo da ide kuci. Starac je, videvsi njegovu upornost, upozorio Kostju: «Vidim baru i tebe u njoj, i tri milicionera kako te biju». Ali je Kostja uradio po svome i otputovao u Rostov. Bio je rodjendan njegove sestre, posao je u prodavnicu, kupio tortu, i na ulazu u prodavnicu vidi - stoji stariji covek i neki mladi momak koji nesto trazi od njega. Kostja, kao i obicno, pokusava da razresi stvar – ostavi starca – zasto ga maltretiras. Doslo je do tuce. Pokazalo se da je momak milicioner, pa je pozvao u pomoc jos dvojicu drugova. Oni su uhvatili Kostju, ubacili ga u milicijska kola, vozili po gradu i dugo tukli... Zatim su ga na jednoj ravnici izveli iz automobila ispred ogromne bare i bacili u nju. Kostja je cuo kako je kod jednog od njih skljocnuo zatvarac na pistolju, a drugi je rekao: baci ga. Kostja je puzao po bari, jedva je ostao ziv, zahvaljujuci molitvama Starca Ipolita; majka ga je posle toga lecila pola godine. Zatim se vratio u manastir. Jednom sam videla kako je otac Ipolit odbio jednu majku, koja ga je molila da bude njegovo duhovno cedo. Ja sam se veoma bojala, da ce i mene odbiti. Ali sam mu prisla za ispovest, nabrojala sve svoje grehe, a jedan greh sam precutala - nisam mogla da ga izgovorim, i postidela sam se zbog svoje gordosti. Pomislila sam da me Starac vise nece voleti ukoliko mu to budem rekla. Uzeo me je za svoje duhovno cedo i rekao: «Vi ste moje cedo odavno…»Kroz dve godine sam se nasla u Donskom manastiru, u Moskvi, zelela sam tamo da se pricestim na praznik Hristovog Rodjenja. Stojim u redu za ispovest, gledam na kovceg s Mostima Svetitelja Tihona, Patrijarha, i mislim, ispovedicu taj greh jer me je savest mucila. Tako sam i uradila, a svestenik je upitao»Da li vi imate duhovnika?» «Imam, oca Ipolita». «Otac Ipolit – i vi njemu niste rekli za to?» On se tako uznemirio da je prestao da ispoveda ostali narod, a meni je rekao: «Dok taj greh ne ispovedite svome Starcu ja vam ne dajem Blagoslov ni da u Crkvu dolazite». I usao je u oltar. I ja sam se uznemirila. Ljudi su poceli da sapcu: zbog vas je prekinuta ispovest… Stojim sva izgubljena, ne znam sta da radim, posla sam kuci nikome nista nisam rekla, pripremam salatu. Dolazi Rostislav Arhipov (sada – jeromonah Roman) i govori: «Starac Ipolit zove Vasilisu na ispovest». Ja sam izbezumljena: «A gde je on?» «Kod nas kuci». Otrcala sam na Lenjinov bulevar, pala pred njega na kolena sva u suzama. A on mi tiho govori:»Sestro, ja znam, ja sam samo cekao kada cete vi to sami reci…» Izletela sam iz te kuce, otrcala ponovo u Donski manastir, popela se stepenistem i usla u Crkvu – kad  - meni u susret ide svestenik kod koga sam bila na ispovesti i koji je u to vreme vec trebalo da ode. Vicem: «Oce! Starac mi je sve oprostio…» Tog dana sam se pricestila. Pravo cudo!

* * *

Kod Starca je dosla Larisa, duhovna cerka iz Magnitogorska, bogata zena, i pricala: «Starce, hocu da kupim kucu, vikendicu da izgradim, jedan automobil da prodam,a drugi da kupim. Blagoslovite». Starac je naravno blagoslovio. Prilazi mi sva radosna:»Starac je odobrio sve moje planove». A ja sam joj mirno odgovorio:»Ti si trazila od njega Blagoslov ali je on video da si ti vec sve unapred resila da uradis, pa posto si resila onda tako i radi». A poznati Volju Boziju preko starca je moguce jedino onda kada nemas odgovora u svom srcu.

Nasla sam kucu u Rilsku i htela da je kupim. Starac je rekao: « Ne, ne dajem Blagoslov. Sedi u automobil, oticicemo zajedno». Seli smo u automobil i posli na salas. Starac me je doveo na salas i rekao: «Evo kupi ovaj salas». Pogledala sam tu kucu – koliba na «pilecim nogama». «Starce – kazem mu – ja sam zena iz grada, a za ovo je potreban muskarac. Ja sam sama s decom, kako cu?» On mi odgovara: «Udaces se!» Odavno sam se znala sa Sergejem i Starac je blagoslovio nas brak jos u Zimovenjki, rekavsi: treba da budete zajedno. Ja sam tada pogledala tog razmazenog Serjozu iz Rige i pomislila: ne, jednom sam bila udata, izgubila sam muza i necu vise da se udajem. Nisam poslusala Starca tog puta i otisla sam. I jos cetiri godine sam zivela sama, bez muza, s decom. A Serjoza je u to vreme dosao u Rilski manastir i kao gradjevinski inzenjer pomagao izgradnju tora za telad. Otac Ipolit mu je govorio: «Ona vec putuje», a zatim – «ona je vec dosla». A on se misli o kome to Starac prica? A ja sam zaista dosla i placem na tom salasu, za koji je Starac dao Blagoslov da kupim. Posla sam u manastir, usla u Crkvu, bilo je mracno, samo su svece gorele, i odjednom mi prilazi neki muskarac u dzemperu i grli me. A ja mislim: ko li je to?! Sergej se toliko promenio, sav zarastao, priprost. Ja sam samo po nekoj intuiciji shvatila da je on. Jos jednom sam pokusala da odem od njega. Ali smo se vencali i trenutno zivimo zajedno zahvaljujuci starcevim molitvama.

* * *

Mojoj najstarijoj cerki Vasilisi (nas dve smo imenjakinje) je Starac Ipolit od Gospoda izmolio muza. Dosla sam kod starca, i rekla mu da toboze cerku prose, te jedan seminarist, te drugi pojac.»Kakav je taj pojac, njen muz – najstariji istrazni prekrsajni sudija iz grada Ljgova». Ja cu na to sa suzama:»Istrazni prekrsajni sudija – moj zet?» A kroz dva meseca nas je Starac upoznao u manastiru: «Vasilisa, upoznajte se – ovo je tvoj zet, a ovo je mladicu - tvoja majka». Mlada nevesta je svog zenika prvi put videla posle nekog vremena. Vencali su se, vole jedno drugo. Moj zet Aleksandar je zatim dobio sluzbeni premestaj iz Ljgova u Rilsk.

* * *

Iz Moskve je u Rilsk dosao Petar Zaslavski, lekar-travar. On je imao tesku srcanu manu, i trebalo je da umre jos u detinjstvu, ali ga Gospod nije tad uzeo, vec ga je doveo u Sveto-Nikolajevski manastir, i tamo je ziveo. Jednog leta mu je bilo jako lose. Osetio je da umire. Otrcao je do kelije oca Ipolita. Trci i govori: «Jao, ja to Starcu jos nisam ispovedio, i o tome mu jos nisam pricao, i ovaj greh sam zaboravio. I trci, pada pored starceve kelije i tu i umire. Pored su se nasli ljudi koji ga nisu poznavali. Trce Starcu: «Starce, tamo lezi jedan iskusenik – ne dise». A Starac odgovara: «Sve je u redu, idite». A sam nije izasao vec je poceo da se moli. Svi su se okupili oko Petra. Odjednom izlazi Starac i glasno govori: «Radujte se - nas Petar je na nebesima!» Mi gledamo, jasan letnji dan, 25-i jul 1994-e godine, cisto nebo i dve duge nad Petrom. Nema ni kise, ni oblacka. I svi su veseli, umesto da placu…

* * *

Iskusenik Vjaceslav , žitelj Sveto-Nikolajevskog manastira:
Paralizovana zena se kupala na manastirskom izvoru Svetog Jovana Rilskog. A pre toga otac Ipolit joj je ocitao molitvu. Na izvoru je zena ispruzila ruke, zamolila da je pridrze, napravila sama nekoliko koraka, a zatim prohodala. Invalidska kolica su za njom poslali odmah potom.

* * *

Iskusenik Vladimir je imao upalu gornjovilicne supljine, tako da cak nije mogao da pravi pojasne poklone, i uputili su ga u regionalnu bolnicu. Dosao je da moli oca Ipolita za Blagoslov. Starac ga je savetovao da ispunjava poslusanje, koje iskusenik zbog bolesti nije izvrsavao. Vladimir se smirio i jedva dosao do mesta gde je trebalo da izvrsava poslusanje, i upala je prosla bez ikakvih posledica.

* * *

Marko , poklonik Sveto-Nikolajevskog manastira, došao iz Vladikavkaza:
Srce mi je govorilo da odem tamo, ranije sam bio bolestan, lecio sam se od narkomanije, sada sam ozenjen po Starcevom Blagoslovu, imam i decu. Jednom sedim na klupici a otac Ipolit mi govori: «Evo ruske lepotice – ide tvoja zena». Ja je ranije nisam poznavao. A evo jos cuda. U februaru 1996-e godine Starac je bio u Moskvi. U to vreme su u manastir u Rilsku dovezli bolesnu devojku Nonu; strasno joj se «vrtelo» u glavi, nisu znali sta da rade, bivsa narkomanka, muz se obesio. Privezivali su je za krevet, tako je podivljala. Porucili su mi da je pazim. Na kraju krajeva, odlucili su da je odvedu u bolnicu, pozvali su hitnu pomoc. Izasao sam iz kelije da prosetam po manastiru i vidim otac Ipolit mi ide u susret, blagoslovio me je i poceo da razgovara sa mnom: «Nemoj da dozvolis da ide u bolnicu, propasce tamo, izdrzi jos dva dana docice njena majka i sve ce se srediti».  Rastali smo se, idem dalje, a u susret mi ide iskusenik, pitam ga: «Jesi li video Starca?» - «Kog Starca?» - zbunio se on, - Starac je u Moskvi». Zaista, Starac je u to vreme bio u Moskvi, to su svi potvrdili. A Nonina majka je dosla kroz dva dana, i Noni je bilo bolje. Nismo dozvolili da ide u bolnicu. To nije bio san niti vizija – opstio sam u manastiru sa Starcem, kao sto sad razgovaram s vama, koji se u to vreme nalazio u Moskvi.

* * *

Raisa Andrejevna Lipovaja , grad Sumi:
Jednom mi je Starac rekao: «Vi ste lekar». Ja nisam shvatila zasto lekar kad sam po profesiji ekonomista. Koga ja treba da lecim? Kada sam dosla kuci, pozvala sam sina, i sin mi je rekao da dok ja nisam bila kuci, moj trogodisnji unuk se tesko razboleo. Otrcala sam u bolnicu ponevsi Sveto Ulje, koje sam donela iz Rilskog manastira, i odmah sam sve shvatila i pocela sam da ga mazem Svetim Uljem. Sledeceg dana unuku je bilo bolje. Naravno nisam ga ja izlecila vec Starac svojom molitvom. On je lekar ali on nije hteo da mi znamo za to.

* * *

Nina Ivanovna Muravjeva , grad Kursk:
Starac me je spasao od smrti. Dosla sam kod njega u selo Nozdracevo, pod Kurskom (jos do Rilska, do Zimovenjki). Donela sam mu nekoliko torti koje su moji poznanici napravili. «A mi ne jedmo te torte!» - rekao je Starac. «Zasto ste toliko napekli?» Tu sede deca za stolom. A on je uzeo te torte i jos nekoliko limenki i govori mi:»Sestro, daj da to sve izbacimo a ja cu reci da monasi dobro jedu…» Bacili su sve u pomijaru, a ja nista ne mogu da shvatim, takve torte – pa u pomijaru. Zatim mi je rekao da su te torte ispekli vracari «za smrt».

* * *

Starac me je iscelio od raka krvi, a prethodno postavljena dijagnoza je bila – beznadezan slucaj. Vec nisam mogla da hodam. Jedva sam dosla do njega. «Sta je bilo bledunjava?» - upitao me je, i kroz tri dana iscelio svojom molitvom. Lekari su se zadivili.

* * *

Starac je tada spavao na daskama, krov je prokisnjavao – ziveo je u takvoj rusevini. Uvek je nosio zakrpljenu odecu, cak i kad je postao nastojatelj manastira - nije isao sa zezlom, vec sa stapom. I nikad nije docekao zoru, uvek je ustajao dok je jos bila noc. Znao je sve nase pomisli do najsitnijih detalja. Veoma sam volela zdralove, najesen bih dolazila kod njega i ne govoreci ni rec, rastuzila se jer nisam videla te ptice kako lete. «Idi pogledaj eno ih lete», - i pokazao bi rukom na nebo. Jednom je svojom molitvom izbavio iz zatvora Anatolija, druga mog sina Aleksandra. Anatoliju su dali 12 godina kolonije i vec su ga transportovali sa ostalim robijasima. Gledam, vratio se nazad, nije proslo ni dve nedelje kako su ga otpustili. Niko nije ni mislio, ni mogao da predvidi takvo cudo. Otac Ipolit je bio veliki molitvenik. Ali nije zeleo da se o tome zna vec je to sakrivao.

* * *

Devojka Ira nije mogla nikako da se uda, te se s jednim momkom druzila, te s drugim, ali je sve bilo uzalud. Povela sam je kod Starca. On je ugledao i upitao:»Hoces li mi svirati na violini? Hoces li mi pevati pesme?» Violina je bila njegov omiljeni muzicki instrument. A zatim kaze:»Druzis se s momcima, ali te niko ne zeni. Ali nista udaces se, dobices sina, i docices s njim kod mene u Rilsk». Proslo je deset meseci, a Starac se interesuje i pita me: «Kako je nasa Iraida-violinistkinja? Jel' rodila sina?» Udala se i rodila. A njoj je «bilo sudjeno» da ostane bezbracna, ekstrasensi su to navracali. Starac je to otklonio. Uopste, govorio je on, nasa vremena su mracna, mnogo je zla medju ljudima.

* * *

Putovala sam sa sinom u Moskvu automobilom, i tako smo na jednoj krivini zaokrenuli da smo se nasli nad provalijom i jos samo malo je trebalo do sigurne smrti. Ali sam ja tad uspela da viknem: «Starce Ipolite, pomozi, spasi!» Zatim kad smo se sreli, on se nasalio: «Kada vices, sestro, reci gde se nalazis».

* * *

Starac me je vec odavno znao, ko sam i odakle sam, ali me je cesto pitao: «Da li si nam ti sestro dosla iz Kurska?» Bio je jurodiv. Mojem muzu je rekao: «Ivane Ivanicu, znas sta, ti ides i u pozoriste i u bioskop. Hoces li da me jednom vodis u cirkus». Ivan Ivanic je poslusao i povezao straca u cirkus.Stigli su. Starac je izasao iz kola, pogledao i rekao: «cak ni dece nema u cirkusu». Uskoro posle toga kurski cirkus je izgoreo. A zatim se obratio meni. «A ti si odlazila u vrtic, pokazi mi svoje vrtice». I mi smo posli po decijim vrticima, i on ih je blagosiljao. Veoma je zeleo da se radjaju deca.

* * *

U manastiru je sve pozivao u trpezariju. Sve. Zasto? Blagosiljao je ljude hranom i picem. Cesto je nudio ljude da jedu iz njegovog tanjira. Tako se molio za njih.

* * *

Mom muzu je predskazao smrt, javio mu se nedelju dana pred smrt u snu. Jednom me je Starac odveo podalje od manastira i pokazao rukom na Crkve: «Sestro, pogledaj kakve su Crkve ovde izgradjene. Tako Sveti Nikolaj Ugodnik plovi brodovima». A Crkve su zaista kao brodovi. Desavalo se da sam zajedno sa njim vidjala Svetog Nikolaja Cudotvorca, kako seta nad manastirom. Uzbudila sam se, posumnjala, a on me je umirio: «To je sestro dobro». Veoma je voleo da odlazi u sumu na izvor Prepodobnog Serafima Sarovskog, to je bio njegov omiljeni izvor i tamo se molio. Cesto je isao tako da ga niko nije primecivao. Jednom sam ga upitala kako je postao monah. On mi je ispricao: «Zovem se Serjoza. Zavoleo sam …na selu. A meni je sve prolazilo kroz glavu: monah je krenuo, monah je krenuo. Majka mi nije dala blagoslov da se ne zenim, i ja sam resio da odem, otisao sam u Kijev, iz Kijeva – u Glinsku pustinju, a iz Glinske pustinje sam otisao na Svetu Goru. A na Svetoj Gori smo sestro ratovali sa zlim duhovima…A kada ti je lose, ili si bolesna, ti sestro otidji u Crkvu i iz Crkve ne izlazi, dok te Bog ne ukrepi». On je svima tako savetovao.

* * *

Jedna zena, ne znam cak ni njeno ime, je preko mene poslala ocu Ipolitu paket, nista ne rekavsi. Ja sam ga odnela Starcu. On je otvorio, a ja sam uzdahnula: prstenje, mindjuse, narukvice – sve zlatno. Pomislila sam kad bih ja dobila neki prstencic. Samo sto sam to pomislila, a on govori: «A sta ce ti? Ti si i tako lepa. Sin te zene je nestao, molicemo se za njega a zlato cemo dati za Crkvu». Molio se. Zatim se ta zena javila pismom iz Krivog Roga da je njen sin pronadjen.

* * *

Dosla je kod mene jedna zena iz Norilska – pozelela je da poseti oca Ipolita, i ja sam posao s njom u Rilsk, i u automobilu ona kaze:»pogodicu iz karti mozda ce nesto reci». Dolazimo u manastir, izlazi otac Ipolit i kaze joj: «Sta – ti si dosla da gatas s kartama? Idi na …Posle vceta se pozalila Starcu: eto, novac sam izgubila, sest hiljada dolara su mi ukrali. Starac ce na to: «Ko ti je ukrao? Ti si sama dala za muziku (muzicki centar), i zaboravila si gde si zaturila. Da li si krila od nekoga?» - «Da zet je tu bio tad». – «kakav je on tebi zet? On je – sustanar tvoje cerke. A sada ces da cujes kako su tvoje pare odletele u vetar. «Zet» se vec slupao sa tvojim automobilom. Tako da sad nemas ni automobil, ni novac». Ona se vratila u Norilsk, i sve je bilo tacno tako kako je Starac rekao. Cuvam njegove stvari, maramu. Cim me glava zaboli, ja je stavim na glavu i bol prestane.

* * *

Georgij Adamovic, bivsi zitelj Sveto-Nikolajevskog manastira:
Bozijeg raba Jurija su bukvalno na rukama doneli u manastir iz grada Sumi – noge su mu trulile, mali prst mu je odgnilio, i vec odavno nije mogao da se krece. Otac Ipolit mu je dao Blagoslov da ostane, da nikuda ne ide iz manastira, da se leci vodom sa Svetog izvora, da maze noge melemom iz pestere i pored manastira Starac je posecivao i bolesnika. Kroz dva meseca on je vec sam isao na stakama, kroz tri i po meseca je dosao kod Starca, i on ga je upitao: «A ti jos uvek ides na stakama?» I on je otisao isceljen, sad radi u svom rodnom gradu, zdrav je, i sve je u redu.

* * *

Recicu vam nesto o sebi. Prvi put sam dosao u Rilsk, da budem iskren – pijan. Iz manastira sam otisao u skit, u selo Bobrovo, da premestim pec, i tamo sam pijancio. Otac Ipolit je rekao mojim drugovima: idite, povedite svog druga, umrece tamo uskoro.

* * *

Dovezli su me kod Starca. Ujutru su mi doneli neprociscenu rakiju da omirisem, a ja sam od rakije odskocio, istrcao na ulicu kao da me je neko ozario. Od tog dana ne pijem, uopste ne pijem. Slava Bogu!

* * *

Dolazili su tako duhovno bolesni ljudi! Predstavite samo sebi, starica od 60 godina, koja je ugao zgrade od cigala potpuno probila pesnicom, a oci su joj sevale kao oganj. Da li ste videli tako nesto? A to se desilo ovde u manastiru 1996-e godine. Djavolska sila. Zatim je ponovo dolazila postala normalna – Starac je isterao zle duhove iz nje. I osmoro mladica nije moglo da zadrzi mrsavu devojcicu – tako je ona podivljala, zli duh je imao jaku silu nad njom…Ali je izasao. Mnoga deca-narkomani su Starcu zahvalna za izlecenje.

* * *

Projerej Igor Zujev, grad Habarovsk:
S unutrašnjim trepetom sam se prvi put u životu uputio Starcu. Išao sam njemu, kao poslaniku Sanog Gospoda, i bojao se tog susreta, pripremajući se za njega i misleći da će me oterati zbog svega okajanstvo. Nastupilo je Svetlo Hristovo Vaskrsenje 1994-e godine. I tako, u Svetlu Sedmicu, 3.maja sam ga prvi put video dok je izlazio iz manastirske trpezarije, i zaboravivši da ne smem da  vršim zemne poklone – pao sam mu pred noge. Suprotno mom očekivanju, starac me je ljubazno primio, i svi moji strahovi su nestali. Brzo su prošla tri dana u Svetom manastiru. Uzeo sam Blagoslov od starca i pošao na aerodrom. Nekako nisam mogao da trčim- a kasnio sam. I rekao sam – ako stignem, to će biti pravo čudo po starčevom Blagoslovu. Kada sam stigao, pokazalo se da je autobus kasnio 10 minuta i tako me sačekao – shvatio sam to jer je odmah krenuo. A da nisam stigao taj autobus, verovatno bih zakasnio na voz za Kursk...

Uskoro se moj otac paralizovao – imao je kap, a zatim je došlo i do infarkta mozga. Ležao je na odeljenju za reanimaciju, bio je bled kao krpa, lice mu je bilo izobličeno, i po svemu sudeći smrt samo sto nije nastupila. Jedva nas je prepoznavao. Lekar, koji ga je lečio, pozvao je moju majku i mene i rekao da treba da se pripremimo na ono najgore, i da se to nesumnjivo desiti u roku od nekoliko dana. Otac je umirao bez pokajanja, i ja sam u tome video svoju krivicu – pao sam na kolena pred ikonom Carice Nebeske i rasplakao se. I tad sam se setio starca Ipolita. Poslao sam mu telegram i zamolio za molitvu – i došlo je do promene. Očevo stanje se stabilizovalo. Lekari su odmahivali: kako može čovek u takvom stanju tako dugo da živi. Sam otac je zatimpričao da se vratio odande. Uskoro su lekari otpustili oca kući, kako su sami priznavali – da umre. Ali se to umiranje produžilo mesecima, i sami lekari su to nazivali pravim čudom, s kojim su prvi put susreli u svojoj praksi. A kroz nekoliko meseci moj otac se prvi put u životu pričestio Svetim Hristovim Tajnama, polako počeo da se moli, krstio se zdravomdesnom rukom (leva mu je ostala paralizovana). Znao sam da se starac Ipolit molio za njega. Kroz 15 meseci – posle pokajnih stradanja moj otac je umro kao hrišćanin.

Došavši u Rilsk, ja sam ponovo zamolio starca, da se pomoli za oca, čija je duša prolazila mitarstva. Prilazeći ocu Ipolitu 40. dana posle očeve smrti, upitao sam ga kako je sada mom ocu tamo. «Dobro, dobro», - odgovorio je otac Ipolit prosvetljenog lica. Uskoro, zahvaljujući molitvama starca Ipolita sam u laganom snu video oca sa svetlim osmehom na prosvetljenom licu – bio je u svetloj odeći, i oko njega je bila jaka zlatno-bela svetlost. Upitao sam oca:»Da li si ugledao Slavu Gospodnju?» - «Da», - radosno je odgovorio i dodao: «Kad bi samo znao od koliko grehova, za koje nisam ni znao sam se izbavio za 15 meseci moga stradanja!»

Ispričao sam ocu Ipolitu o svom snu. «Da,da, on je sluga Božiji»,- potvrdio je starac.

* * *

Iguman Gavril (Razorenov), Kursko-Znamenski manastir:
Pošao sam jednom sa starcem po kravu,a trebalo je putovati 30km od Nikoljskog manastira. Na automobilu je bio probijen hladnjak, iz njega je isticala voda, šofer je odbio da vozi, i rekao je da neće izdržati ni dva-tri kilometra jer će nestati vode. Ali starac je blagoslovio, nešto je radio, ja sam seo za volan, prethodno sipavši vodu u hladnjak po poslušanju. Vozimo se. Automobil počinje da se dimi, ja gledam u starca, a on se moli. Prešli smo već pola puta i nastavljamo dalje. Zaustavio sam automobil i zamolio za Blagoslov da izađem na minut. «Izaži oče» - dozvolio je starac. U nedoumici sam pogledao hladnjak i zanemeo: kroz otvor prečnika malog prsta voda nije isticala nasuprot svim prirodnim zakonima, iako je nivo vode bio viši od tog otvora! Nešto nevidljivo je sprečavalo njen tok. Voda je u otvoru dobila oblik, kao u akvarijumu. Mi smo srećno doputovali do želejnog mesta i vratili se u manastir. I taj automobil je s probijenim hladnjakom i s tom količinom vode, koju sam ja sipao, izdržao jos nedelju dana.

* * *

Shijeromonah Viktor (Grankin), grad Pgov Kurske oblasti:
Otac Ipolit me je zamonašio u veliku shimu. Otišao je od nas prisnopamjatnij duhovni otac i dobrotvor mnogih monaha i mirjana arhimandrit Ipolit. Nećemo zaboraviti tvoju ljubav oče naš Ipolite, nosićemo tvoje ime i tvoje pouke u našim srcima. Ti si dobro uredio manastir Svetog Nikolaja Cudotvorca, ispunivši poslušanje koje ti je dao Veliki Arhipastir Mirlikijski. Zbog tvog smirenja i neobične ljubavi, divna Božija sila ti je pomogla da izgradiš sve to što vidimo u manastiru. Molim te, nemoj zaboraviti da nas pomenem pred Vladikom svih, nas grešne koji smo još živi...

Razmišljao sam da neću imati snage da ispratim svog oca Ipolita poslednji put. On je bio moj dobar drug, i to će i ostati, iako su neki zlobnici želeli da nas posvađaju, ali mi to nismo dozvolili, i samo smo se tajno, smireno molili Bogu za te koji su hteli da nas posvađaju. Starac Ipolit nije nikoga odbijao – molio se i za one koji su ga progonili.

ippolit_10Dobio sam rožu na ruci, bol se pojačavala, ja sam trpeo, ali su mi uskoro rekli: moraćemo da odsečemo ruku. Ja sam odbio. Mom sinu Sergeju su tada rekli: pripremaj ocu grob – ništa mu više neće pomoći. A ja sam znao Ko može: Gospod preko mog druga. I otac Ipolit je ujutru došao do mene i pomogao. I zamislite! Uveče mi je već bilo bolje i živ sam do dan danas. On je vodio veliku nevidljivu borbu sa palim duhovima. On ih je video, a video je i Svete. Ja to tačno znam.

Arhimandrit Ipolit je umro 17. decembra 2002. godine u i sat i 20 minuta noću, sledećeg dana posle 49-ogodišnjice smrti kurske starice shimonahinje Misaile (Zorine), koja je budućem starcu još u mladosti predskazala njegovu službu. Niko nije očekivao da će starac umreti. Neki su po nekom neobičnom ponašanju pretpostavljali da se sprema da ide u zatvorništvo, iako zatvor nije bio potreban coveku koji je već dostigao bezstrašće i odavno nosio na svojim junačkim leđima Krst velike proročke službe Bogu i bližnjemu, jer je preko oca Ipolita Gospod projavljivao Svoju volju Svojem narodu...Ne, starac nije otišao u zatvor. Nije se ni povukao. Do poslednjeg dana je ostao nastojatelj Sveto-Nikolajevskog manastira i veoma je voleo da se seća svoje atonske priče kao ekonoma, od koga su uzeli svežanj ključeva tek posle smrti...Nikada nije tražio lakši put, nikada nije izbegavao svoje obaveze, niti napustio dužnost nastojatelja. Ali odmah posle Pashe 2002. godine je počeo da se oprašta sa svima. Jednima je govorio: «Sve je gotovo». Drugima:»Sve samo počinje». Kako se zatim pokazalo, to izjave nisu bile protivurečne. Privodio se kraju dugi i teški zemaljski put, otvarala se večnost. Otac Ipolit je bio bodar i jak – do poslednjeg dana nije prestao da radi teške seljačke poslove, prozorljivo je video sve šta se dešavalo u manastiru. Najstarija sestra Kurskog sestrinstva u ime Prepodobnog Serafima Sarovskog, Ana Grigorjevna, se setila da joj je na poslednji letnji praznik Kazanske ikone Majke Božije otac Ipolit odjednom rekao:»Mati, vreme je da se oprostimo». I kao odgovor na njeno pitanje dodao:»Ja sam mati paralizovan». – «Kako paralizovani oče, vi ste tako bodri da možete da trčite...» - «Da mati ja sam paralizovan i ležim...» Starac je ekonomu manastira, shimonahu Joanikiju, pri poslednjem susretu rekao:» Srešćemo se na drugom svetu». «Vi ostajete da živite, za vas se brinem, meni nije ostalo još mnogo», - govorio je on žiteljima manastira, dajući poslednja uputstva u manastirskom domaćinstvu. Ali niko na osnovu prethodnog nije verovao da se to može desiti sa starcem. Pri kraju je starac često ponavljao: «Mi smo zaboravili Koga treba da podražavamo...Mi smo hrišćani i mi treba da podražavamo Hrista». Ljudske slabosti i nevolje su starcu donosile stradanja, ali je on na njih išao dobrovoljno, upodobljavajući se Hristu, preobražavajući se i sarspinjući se sa Njim. To je i bio taj put koji je izabrao pre pola veka – njegov krsni put požrtvovane ljubavi. Poslednje dve nedelje njegovog zemaljskog života su za njega bile prava Golgota. Dokaz za to je bio Nerukotvoreni Lik Spasitelja, Koji je krvotočio u njegovoj keliji u toku te dve poslednje nedelje njegovog ovozemaljskog života. Ikona je sva bila prekrivena kapljama krvi – bukvalno potok, i u tom momentu su cak neverujući lekari, koji su dežurali pored kreveta starca koji je umirao, uzviknuli: «Kako on strada!»

3. decembra na navečerje praznika Vavedenja u hramu Presvete Bogorodice, Arhimandrit Ipolit je ostao bez svesti u svojoj keliji. Za to se nije odmah saznalo. Lekari su konstatovali moždanu kap i duboku komu. Otac Ipolit je do same smrti ležao kao bez svesti, paralizovan, tako da su i lekari, i sveštenoslužitelji, koji su ubrzo došli da pričeste starca, videli i shvatili, da bez obzira na potpunu paralizu i nemogućnost govora, otac Ipolit sve razume, vidi i oseća. Shimonah Joanikije je prišao smrtnom odru nepokretnog starca i uzviknuo:» Oče, ko će me sad blagosloviti?...» Arhimandrit Ipolit je kao odgovor na to podigao ruku i blagoslovio ga. Lekari su bili zadivljeni onim što su videli i mnogi od njih su se u toku nekoliko narednih dana obratili Bogu. Lekarima je bilo dato da vide to, što nisu videli monasi, a starac se opraštao sa svima koji su prilazili njegovom smrtnom odru. Oni su to videli kao u drugoj dimenziji – po Božijoj Volji. Po ikoni Nerukotvorenog Spasiteljevog Lika su tekle kapi krvi. Oca Ipolita su pomazali tom Krvlju. Ruke su mu bile potpuno izbodene iglama – lekari su se borili za njegov život, nerado produžavajući njegovo stradanje. Njegova duhovna čeda su se usrdno molila za njegovo zdravlje, takođe odgađajući krajnji ishod... Na sahrani oca Ipolita, na prestoni praznik, Nikoljdan, u Rilskom Sveto-Nikolajevskom manastiru se skupilo nekoliko hiljada Pravoslavnih sa raznih krajeva Rusije. U Sabornoj Crkvi, gde se održavala Božanstvena Liturgija, se nije moglo prići. Ništa manje naroda nije došlo na parastos 40-og dana posle starčeve smrti. A 9-og dana je drveni krst na starčevom grobu obilno zamirotočio, čak se sneg na jednom delu zemlje istopio od mira koje je isticalo. Prstenasta duga se pojavila oko meseca, a zatim oko sunca na mraznom decembarskom nebu na dan sahrane.

ippolit_11Na desnoj starčevoj ruci se od ugrušaka krvi obrazovao nerukotvoreni krstić. Kako su posvedočili očevici, u trenutkui smrti njegovo lice je bilo neobične lepote. Mučenje je bilo uzalud pred hrabrošću hrišćanina! Niko na sahrani nije video starčevo lice – po Blagoslovu Mitropolita Kurskog  i Rilskog Juvenalija, koji je izvršio njegov pogreb, nije bilo dozvoljeno podizati pokrov s lica Arhimandrita Ipolita, što je važilo za sve bez izuzetka: «Do Drugog Strašnog Suda» - pronosio se nad glavama snažan glas Mitropolita Juvenalija, i sanduk sa starčevim telom su spustili u duboku, specijalno za njega napravljenu grobnicu na južnom zidu saborne manastirske Crkve. Svako se starao da baci u grob šaku sveže zemlje. Mnogi i nisu želeli da dodju na starčevu sahranu, ali nisu mogli a da ne dođu. Starac ih je pozvao. Vladimiru Nikolajeviču Triškinu, žitelju grada Rilska, otac Ipolit se posle smrti javio u snu.

-         Zašto nisi došao kod mene? – ukorio ga je starac.

-         Dva puta sam dolazio u manastir ... – počeo je da se pravda Vladimir Nikolajevič.

-         A poslednji put da me ispratiš...Zašto ne čitaš knjigu koju sam ti poklonio?

-         Čitam...

-         Nije tačno...

Tako je bilo i za vreme starčevog života: ljudi su odlazili od njega, ne slušajući njegove savete, ali su na kraju krajeva, «povezani» Božijim Promislom po njegovim molitvama, vraćali nazad, smirivali se. Niko nije mogao da pronikne tu tajnu sveobuhvatne ljubavi, koja nije dozvoljavala ni najmanju surovost ili prisilu u razgovoru sa bližnjim, iako su mnogi pokušali da shvate, proanaliziraju, obrazuju «kariku koja nedostaje». Gubili su na to mnogo energije i vremena, a starac, videvši takve uzaludne napore, je jednom izrekao: «Što se mučite, to su tajne Božije...»

«A naš manastir će postati Lavra...» - prorokovao je starac. Njegovo proročanstvo o tome, da «starci postoje i da će postojati», suprotno tvrđenju da starčestvo nestaje, ima nešto zajedničko sa pričom jednog manastirkog žitelja o tome, da kada je jednom u mladosti, budući starac i nastojatelj manastira Svetog Nikolaja Čudotvorca, razmišljao o svom budućem životnom putu, pozdarvio ga je Sveti Nikolja rečima: «Vera će uvek postojati!»

Ali starac nije voleo da govori o tome. Najvažnije nasleđe, koje je starac ostavio svojim duhovnim čedima je bilo: «Radite, molite se, saglasno svom hrišćanskom pozivu, i dobro se dobrim vraća». I nema drugog zaveta: «Uradio sam sve za vaše spasenje, ostalo sve zavisi od vas», - rekao je on. Na predlog da se buldožerom iskrči korenje stogodišnjih hrastova, otac je odgovorio:»Carstvo Nebesko se lopatom zarađuje». Voleo je da ponavlja: « Carstvo Božije se nudi, požurite».

Евгений Муравлев, г. Курск
25.04.2003


*  *  *

POMEN ARHIMANDRITA IPOLITA RILSKOG
19. decembra 2002. godine - NIKOLJDAN

Kadasi,  Propoved oca Aleksandra Saltikova

Braco i sestre, danas zajedno s vama slavimo praznik Svetog Nikolaja Cudotvorca, koga postuje ceo hriscanski svet. O tome nisu potrebne napomene: ceo ruski narod i svi hriscanski narodi i cak nehriscanski narodi postuju Svetitelja Nikolaja, kao velikog Cudotvorca. Sveti Nikolaj je ziveo u IV veku i Gospod je u njemu za sva vremena uzdigao divnog zastupnika svih ljudi, koji mu se mole. U njegovom Akatistu on se naziva "drugi Petar i prijatelj Hristov". Bezbrojna su cudesa Svetog Nikolaja, i Crkva uvek poziva da se obracamo njemu za pomoc - kao sto mi i cinimo. Podignuto je mnogo Crkava i manastira u njegovo ime - zaista u celoj vaseljeni. I u nasem hramu je danas prestoni praznik.

Ali danasnji praznik Svetog Nikolaja se poklapa sa danom upokojenja svima nama poznatog arhimandrita Ipolita. Govoreci o Svetom Nikolaju, podsecam da je otac Ipolit posebno postovao ovog Svetitelja, i koliko mi je poznato, kakvim god pitanjima da smo mu se obracali, on je uvek govorio: "Molite se Svetom Nikoli". I desilo se tako da je njegovo opelo danas u Rilskom manastiru upravo na dan Svetog Nikolaja. Sveti Nikolaj, koga je otac Ipolit toliko postovao, ga je uslisio i tako se desilo, da se upravo danas odrzava opelo, koje je u stvari praznik, jer je "pomen pravednika s pohvalama". Zaista, smrt pravednika je uvek praznik. Evo mi danas obelezavamo dan upokojenja Svetog Nikolaja - to je praznik za sve nas. Smatra se, da je otac Ipolit koga svi znamo, takodje veliki pravednik. Nazalost, mi smo ga znali samo kratko. Zeleo bih da kazem nekoliko reci o njemu. Moram da kazem, da kada smo mi ovde gradili, i poceli da formiramo nasu skromnu parohiju, ja sam mislio kako je tuzno da nemamo nijednog duhonosnog muza, koji bi pokazao svima koji su nedavno prisli Crkvi, sta je to istinita vera, sta je istinska prava molitva. Proslo je neko vreme, i kada se pojavio otac Ipolit, ja sam jos mislio da mi nemamo takvog coveka. Kod nas je naravno bio i otac Jovan Krestjankin, ali je on vec bio veoma star i nije moguce uznemiravati ga mnogim molbama, a tesko je i doci do njega. Ali ako postoji Crkva u svoj svojoj punoci, u svoj svojoj nepromenljivoj sili, onda postoje i izabrani sasudi Boziji, postoje Sveti u toj istoj nepromenljivoj sili, u kojoj su oni bili uvek. Istina, mnogi oci Crkve su rekli, da ce se u poslednja vremena ti duhonosni muzevi skrivati od sveta, jer svet ih ne moze primiti, ni shvatiti. Oni nisu korisni za svet koji ne zeli da ih slusa - te Svete ljude. Naravno takvi Sveti postoje.
 
O ocu Ipolitu zelim da kazem da smo ga znali kratko vreme, ali to sto je on uradio - sto mi vidimo - je vec veliki podvig. On je za manje od deset godina izgradio dva manastira - muski i zenski: Nikolajevski zenski manastir - i pri njemu zensku zajednicu, koja je takodje postala manastir. U Crkvi se uvek podizanje manastira smatralo velikim podvigom, i vecina tih, koje smatramo prepodobnim, su bili graditelji manastira. Danas se kod nas gradi veliki broj manastira. To je svima poznato, jedinstveno cudo savremene istorije. Ali ti manastiri su naravno veoma raznoliki. Posebnost manastira, koje je izgradio otac Ipolit nije samo u tome sto ih je on neobicno brzo podigao - odista na pustom mestu, u relativno nenaseljenim predelima, bez ikakvih sredstava za opstanak - kao sto se i danas desava u vecini slucajeva - vec u tome sto je on za tako kratko vreme izgradio manastir koji je - "svetilnik, koji stoji na vrhu gore" i za koji su svi znali. Ko je ranije znao o tom Rilskom manastiru? To je pre revolucije bio mali manastir, koji nicim znamenitim nije bio zapamcen u istoriji. Postojale su naravno razne istorijske cinjenice u vezi sa njim, jer je postojao mnogo godina, ali u odnosu na poznate manastire kao sto su Trojice-Sergejeva Lavra, Solovka, Optina pustinja, Glinska pustinja - on se nije mogao porediti. Samo poslednjih nekoliko godina, zahvaljujuci zalaganju iskljucivo jednog coveka - oca Ipolita, taj manastir je postao poznat u celoj Rusiji, a narocito u sredisnim krajevima. Iz svih velikih gradova  - Kurska, Brjanska, Lipecka, Voronjeza, odakle sve ne, iz Moskve su poceli redovno da pristizu autobusi, dovozeci stotine i hiljade poklonika, koji su tamo nalazili utehu, radost, pravo spasenje, koje im je donosio otac Ipolit. On je poceo sa stracestvom, kako je to bilo u ruskoj tradiciji, kako znamo iz knjiga o starcima Optina pustinje.
 
Danas znamo za Svete ljude, ali takvo javno starcestvo, prakticno uopste i ne srecemo. Ja sam u svom zivotu po Bozijoj Milosti, sretao mnoge Svete ljude, medju kojima, o. Tavriona, koji je ziveo u Pribaltiku, u Elgavskoj pustinji, i kao sto su Optinski Starci primali ljude - tako ih je i on prihvatao, spasavao; tako je i otac Ipolit, sedeci na klirosu u Crkvi, primao veliki broj ljudi, svakome posvecujuci bukvalno samo nekoliko trenutaka, pri cemu je ta svetlost ostajala u ljudskim dusama. Znamo na osnovu iskustva mnogih nasih vernika, kako je bio vazan kratkotrajan razgovor sa ocem Ipolitom. Mislim da je nekoliko ljudi iz nase parohije bukvalno on spasao. Bila je to velika milost da smo sa njim razgovarali. Receno je "da duhovni sve ispituje, a njega niko ne moze da ispita". I mi takodje ne mozemo da sudimo o ocu Ipolitu. Neki ljudi su se prema njemu odnosili skepticno, neki su videli neke njegove grehe i greske. Svi zivi ljudi prave greske. Posebno u nase vreme ljudi se veoma kriticki odnose prema svemu i mozda je to I korisno u realnosti koja nas okruzuje, pa samim tim i u crkvenoj. Vreme je danas mnogo vise smutno, i razni ljudi prikazuju sebe svetlim licnostima na razne nacine, ali to uvek nije tako. Ali poznacete ih po njihovim delima. Vidimo, da je trud oca Ipolita bio spasonosan za veliki broj ljudi. Sasvim nedavno, cini se na leto, otac Ipolit je sebi izabrao naslednika po duhovnom rukovodstvu. Mi ne znamo mnogo o tom jeromonahu, sem da je mlad (sto ne zelimo da komentarisemo - i naravno ni ne mozemo), ali je otac Ipolit porucio tom mladom jeromonahu da vrsi svoju duhovnu delatnost, cak i stracestvo, da prima sve ljude koji tu dolaze. On sam je vec imao malo snage. Postalo je jasno da se on vec sprema za odlazak u drugi svet, ali je bilo ocigledno da je on zeleo da sebi obezbedi naslednika i sacuva u Rilskom manastiru taj oganj, koji je razgoreo na tom mestu. Sta ce dalje biti - ne znamo, ali samo znamo da se to desavalo u praksi starcestva. Na primer, u Optina pustinji se birao naslednik, koji je produzavao rad upokojenog duhovnog ucitelja. Ponavljam, da mi nista ne mozemo da sudimo o tome. Mozemo samo zahvaljivati Bogu zato, sto su mnogi, mnogi ljudi, pa samim tim i nasi vernici, dobili tu veliku pomoc od oca Ipolita, koji se veoma interesovao za nas rad, molio se za nasu parohiju, neprestano nas ukrepljivao i savetovao, govoreci da treba da ostanemo ovde odlucno, a da ni od cega crkvenog ne odustajemo - sve sto je pripadalo Crkvi - sve joj mora biti vraceno. On je sve vreme odlucno govorio kako ne smemo posustati ni u kom slucaju. To je bila velika podrska. Bilo je raznih velikih podrski s njegove strane. Rilski manastir je posvecen Svetom Nikolaju. Naziva se Nikolajevskim manastirom.
 
Treba primetiti da se otac Ipolit upokojio treceg dana, a danas, na dan glavnog prestolnog praznika manastira, odrzava se njegovo opelo uz prisustvo velikog broja ljudi. U to se ne moze nimalo sumnjati. Na taj nacin, rastajuci se sa zemaljskim svetom, otac Ipolit je jos jednom, cak na sam dan svog pogreba, sazvao bukvalno sav narod iz cele Rusije, na prestoni praznik svog manastira. U tome ima neceg posebnog i grandioznog. Time se zaokruzuje licnost tog coveka. Treba posebno biti zahvalan Bogu sto ga nam je poslao. Narocito oni, koji su bili tamo, slusali njegove savete, posebno treba da budu zahvalni Bogu i samom ocu Ipolitu za tu pomoc. Danas se tamo na celu sa mesnim arhijerejem i velikom broju svestenstva, odrzava opelo oca Ipolita. Mislim da mi takodje treba da izvrsimo njegov pomen i parastos za njega. Hajde da se sad svi pomolimo.         

19 decembra - na dan praznika Svetog Nikolaja u Rilskom Sveto-Nikolajevskom manastiru, u prisustvu velikog broja naroda, odrzano je opelo u Gospodu - upokojenog arhimandrita Ipolita. Opelo je odrzano u manastirskoj Nikoljskoj Crkvi odmah posle praznicne Liturgije. Sluzbu je sluzio mitropolit Kurski i Rilski Juvenalij, uz sasluzivanje vise od 40 svestenosluzitelja. Arhimandrit Ipolit je pogreben pored oltara saborne Crkve, grobnici koja je napravljena bukvalno za dva dana.

Svedočanstvo očevidca

Moj prvi susret sa ocem Ipolitom je bio 1993. Godine. Jednom su me poznanici zamolili da ih vozim u Rilsk kod nekog za mene nepoznatog starca. Tada jos nisam bio verujuci, ali sama cinjenica da idem neobicnom coveku me je strasno uznemiravala.

Pri prvom susretu starac nije rekao nista posebno sto bi me moglo zadiviti. Njegove reci su bile jednostavne: "Molite se, idite u Boziju Crkvu, citajte Sveto Pismo, cinite dobra dela i mozda ce vam Gospod pomoci". Posle toga je proslo oko pola godine. Meni nije izlazio iz pameti lik tog coveka, njegove reci, neobicna dobrota i blagodatna tisina.

Nas drugi susret je bio u presudnom periodu mog zivota. Kada mi je bilo neverovatno tesko, i kada su na mene navalila tesko izdrzljiva iskusenja, starac mi se javio u snu i triput me prekrstio. To je bilo dovoljno, da sam mogao da izdrzim iskusenja koja su me gotovo savladala. Okolnosti su se tako odvijale, da su sve nevolje nestale. Kasnije sam shvatio da se sve to desavalo po molitvama oca Ipolita.

Posle tog slucaja sam otisao u Rilsk da zahvalim starcu. Moj zivot je poceo da se menja - pronasao sam zivu veru. Moji odlasci starcu su postali cesci, i ja sam neprekidno osecao potrebu da opstim sa tim blagodatnim starcem. Gospod je tako uredio da sam ja poceo da vozim poklonike starcu u manastir, pre svega vernike Kadasevskog hrama.

Na moje oci su se posle razgovora sa ocem Ipolitom desavala zadivljujuca preobrazenja ljudskih dusa, ljudi su menjali pogled. Cinilo se da su se njihovi zivoti punili novom svetloscu. Otac Ipolit je voleo kadasevce i uvek ih je primao, cak i kada je drugim grupama otkazivao. “Po poznanstvu” – govorio je s osmehom. Neki poklonici su pazljivo, kao da se boje, da se sve moze promeniti, pricali o cudesnim isceljenjima, koja su dobijali po starcevim molitvama. Drugi su pricali o njegovim javljanjima njima u kriticnim momentima njihovog zivota, kada im je pomagao, urazumljujuci i blagosloveci ih. Poznati su zadivljujuci slucajevi njegove prozorljivosti kada je on u nekoliko reci mogao da kaze o coveku ono najskrivenije.

Za sve nas je njegova smrt bila veoma potresna. Znajuci ocigledno da mu se priblizava kraj, starac o tome nije nikome nista pricao. Cak i kada je cetrnaest dana lezao bez svesti u teskoj komi, mi smo svi bili ubedjeni, da ce starac ustati: verujemo da smo dobili zastupnika i molitvenika pred Prestolom Bozijim, i zahvaljujemo Bogu sto nam je podario veliku milost da sretnemo na nasem zemaljskom putu tako velikog starca.

V.S.

http://www.mir.voskres.ru/kadlist/kadlist5.html

*  *  *


"BIO JE TO KROTKI STARAC..."
Vise puta smo pisali u novinama “Blagovest” i casopisu “Kandilo” o kurskom podvizniku Arhimandritu Ipolitu (Halinu), nastojatelju Nikoljskog manastira u gradu Rilsku. I danas se njegova ceda secaju tog nedavno upokojenog molitvenika. Slava Bogu za Njegovu milost prema nama, za radost i utehu koju dobijamo od Njegovih ugodnika!

IPOLLITRodom sam iz Belgoroda, udala sam se kada mi je bilo devetnaest godina. Prozivela sam sa muzem vise od dve godine i zelela sam da ga napustim. Ranije sam zelela da se vencam sa njim, ali je ponasanje moga muza bilo strasno, pusio je “travu”, tukao me, razbijao namestaj i prozore. Izgubila sam zelju da se vencamo, jer sam izgubila poverenje u njega. Moja mama je znala Arhimandrita Ipolita (Halina), odlazila je kod njega u Rilski manastir, i pitala ga kako da se ja ponasam posto moj muz pusi “travu”. Otac je rekao: “Oni su dobri ljudi, neka se vencaju, a on ce prestati da pusi”. Muz je prestao da pusi, sali se, sasvim se izmenio i mi smo se vencali. Cela porodica je pocela da odlazi u Crkvu, da se pricescuje, i moli. Muzevljevi roditelji su otisli u Samaru, muz nije radio i mi smo odlucili da prodamo stan i kupimo kucu sa okucnicom. Muz je otisao kod starca, ali on nije dao blagoslov, zatim sam otisla ja da zamolim za blagoslov – Starac me je upozorio da ce novac da propadne. Prodali smo stan 1998 godine za rublje, i odmah posle toga kurs dolara je skocio i kuce su postale veoma skupe. Posto nista nismo kupili ostali smo da zivimo kod moje mame. Desilo se onako kako je starac i rekao – “vetar je rasprsio novac”.

Kada je muz poceo da odlazi u Crkvu, nije znao sve neophodne molitve. Kada je jednom otisao kod Starca, dobio je uz blagoslov ikonu s likom Svetog Vasilija Velikog, a na poledjini ikone je bila molitva koju nikako nije mogao da nauci – “Simvol vere”. Cerka nasih poznanika se uspesno bavila trcanjem, putovala je na takmicenja, ali Starac Ipolit joj nije blagoslovio da nastavi da se bavi lakom atletikom. Devojka nije poslusala – i slomila je nogu. Napustila je sport i trenutno je udata za svestenika.

Muzevljeva sestra se ranije razilazila sa svojim muzem, a Starac ih je pomirio i oni su sada zajedno.

Muz je pre nekog vremena odlucio da ode u Samaru kod roditelja da vidi da li za njega ima posla ili ne; mene i dete nije hteo da povede, a Starac ga nije blagoslovio da ide sam. Trenutno zivimo u Samari, i Starca Ipolita vise nismo videli.

Secam se da kada su ljudi dolazili kod Starca da su bili nestrpljivi i cekajuci u redu vredjali su, roptali, gurali tanku ogradu, iza koje je bacuska primao (a on je primao sve i to cesto bolestan). On je prema ljudima bio dobar, gostoprimljiv, tih. Bio je to krotki Starac. Dolazeci kod njega brinula sam se – hocu li ga videti ili ne, jer je dolazilo mnogo naroda; ali kada smo dolazili kod njega, sve tesko na dusi je nestajalo, i postajalo lako.

Jednom smo putovali iz Belgoroda u grad Rilsk kod Starca; islo je dva autobusa. Posle posete svetog mesta i susreta sa Starcem Ipolitom spremali smo se za povratak, a vodici jos nisu bili prisli starcu i nisu od njega uzeli blagoslov za put. Jedan vodic je cesto dolazio u manastir, a nas je dosao prvi put i odlucio da ne uzme blagoslov jer se veoma zurio. Mi smo krenuli pre drugog autobusa i zalutali. Moja mama i mnogi poklonici su poceli da citaju Psaltir, da bi nam Gospod oprostio i pokazao nam pravi put. Dosli smo u Belgorod sat ili dva kasnije nego drugi autobus.

Jednom mi je bilo tako lose da sam mislila da umirem, i pocela sam da zovem Starca Ipolita u pomoc – i postalo mi je lakse. A kasnije sam saznala da je to bila kap u blazoj formi. Secam se i veoma volim naseg Starca koji nam je mnogo puta pomagao i molio se za nas. Vecan pomen ugodniku Bozijem Arhimandritu Ipolitu!


Ljudmila, grad Samara
11.06.2004

http://www.cofe.ru/blagovest/article.asp?AID=2319